Dnevnik (ne)obične djevojke 2.

Barbara

Piše: Božana Ćosić

Već sam vam dosta toga rekla o sebi. Pisala sam vam o odrastanju, o svom sadašnjem životu. Spomenula sam i najboljeg prijatelja Svena. Ali ono što vam nisam rekla je to da mi se u posljednje vrijeme događaju pomalo čudne stvari. Ništa zapanjujuće, ali ipak čudno. Naime, iako sam imala dogovor za prijateljski izlazak sa Svenom i iako sam očekivala uobičajeni provod, odjednom sam izvisjela. Valjda u posljednji trenutak, kada sam već bila spremna i samo je Sven trebao navratiti po mene, javio mi je da ima spoj. Kao što sam već rekla, čudno je, posebice zato što nikada nismo tajili nešto jedno od drugoga. A čini mi se da je Sven zatajio djevojku s kojom ima spoj. Pa nije je upoznao preko noći i odmah na prvu je pozvao na spoj. Moralo je to trajati duže. Morali su se negdje upoznati, vjerojatno dopisivati i nazivati, a tek onda dogovoriti spoj. I opet ponavljam da je to normalno i na jedan način očekivano (nisam ni mislila da se nikada neće dogoditi i da ćemo vječno prijateljski izlaziti, pa i ja ću sigurno pronaći dečka...), ali ne razumijem zašto mi ništa nije rekao, pa makar natuknuo. Bila bih sretna i naravno, poželjela mu sreću, ali Sven očito drukčije razmišlja. Možda je pomislio da će me povrijediti ili nešto slično, a to nije točno. Povrijedio me upravo zbog toga što je zatajio. I zato sam to morala istražiti. Nešto mi je govorilo da iza svega stoji puno veća priča.

Međutim, nisam mogla učiniti ništa specijalno. Mogla sam samo napraviti blesavi korak, a on je da se „slučajno“ nađem u gradu, odnosno, u kafiću u koji će je odvesti. Da, točno sam znala gdje će je odvesti. I tako sam i učinila. Premda je to bio blesavi korak, uputila sam se u njegov omiljeni kafić i čekala. Nakon dosta vremena (čak sam pomišljala da odustanem), pojavili su se. Sa Svenom je ušla u kafić prilično lijepa djevojka. Njezino lice zračilo je toplinom, a osmijeh blagošću. Na prvi pogled mogla sam zaključiti da je dobra i poštena djevojka, baš onakva kakvu bih poželjela najboljem prijatelju. Sven je zaslužio ni više ni manje nego dobru i lijepu djevojku. Nisam osjetila niti mrvicu ljubomore. Uistinu nisam. Vjerujte mi. Samo, opekla me ta njegova tajnovitost. Pitala sam se zašto ju je krio od mene. I kako sam se već nalazila na istom mjestu, odlučila sam otkriti istinu. Ali nije bilo tako jednostavno. Gluma mi nikada nije bila jača strana, uvijek bi me vrlo lako prezreli kada bih nešto pokušala odglumiti. Stoga sam odmah morala odbaciti takvo što. Nisam im mogla prići i glumiti iznenađenje. I što mi je onda preostalo? Da priđem i kažem: „Hej Sven! Evo mene. Znala sam da ćeš je izvesti ovdje pa sam odlučila špijunirati te.“ To ne da bi bilo jadno, nego bi bilo užasno. Ispala bih u najmanju ruku nenormalna. Zato sam se pritajila i kratko ih promatrala pa napustila kafić.

U tom kratkom vremenu nisam skupila puno podataka osim onoga što sam i slutila. Svenu se ta djevojka, ako sam dobro čula ime, Barbara, jako sviđala. Nije to mogao sakriti iako mi se činilo da se trudio. Vjerojatno nije htio ispasti tip koji je previše očit. Vjerojatno je htio ići korak po korak. A ona? I ona se, slutim, borila s istim. Svaki njezin osmijeh upućen Svenu rekao mi je više od stotinu riječi. Gledala ga je očima zaljubljene djevojke. Moram reći da sam bila sretna zbog viđenog. Uistinu Svenu želim sve najbolje. Samo da nije te glupe tajnovitosti.

Dok sam se vraćala kući razmišljala sam samo o tome što učiniti. Kako otkriti što se krije iza tajnovitosti? No kako nije postojala nikakva mogućnost osim izravnog pitanja, odlučila sam sve prepustiti vremenu. Prijatelji smo i doći će vrijeme kada će mi sve reći. Morat će nas i upoznati jer sve drugo bi bilo previše čudno. Sumnjam da je našem prijateljstvu stigao kraj što znači da, ili će nas upoznati, ili će me skrivati od svoje djevojke. A to bi bilo apsurdno. Svakako bi prije ili kasnije otkrila što bi moglo biti loše za njihovu vezu. Nema nikakvog razloga da me krije. Barem tako mislim... Vidjet ćemo. Istina uvijek na kraju ispliva.