subota, 21. travnja 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Prijateljstvo

Piše: Božana Ćosić

Nakon što je Sven pronašao djevojku, uopće se više ne viđamo, čak su i pozivi i poruke postali dio prošlosti. Ok, razumijem. Našao je djevojku koja mu se jako svidjela (i on njoj). Žele što više vremena provesti zajedno. Vjerojatno im je lijepo i odlično se slažu. Vjerujem da planiraju izlaske, da se sada druže i s njezinim prijateljima. Sve je to ok i posve razumljivo. Ali ne razumijem što se događa s našim prijateljstvom. Kako to da nas još nije upoznao?

Stekla sam dojam da ne želi. Jednostavno izbjegava svaki susret sa mnom iz samo njemu poznatog razloga. Ali ja kao ja neću moći tek tako prijeći preko toga. Ne mogu se pomiriti s činjenicom da se gasi jedno divno prijateljstvo, prijateljstvo koje jako dugo traje i koje je trebalo biti za zauvijek. Ne mogu se pomiriti s tim pogotovo što ne znam razlog. Stoga sam odlučila staviti karte na stol. Izravno ću ga pitati u čemu je kvaka pa i po cijenu prijateljstva. Bolje i to nego si vječno postavljati pitanja. Ništa nisam skrivila. Barem se nadam da nisam.

Odlučeno - učinjeno.

Vrlo dobro sam poznavala Svenovu rutinu pa sam ga dočekala pred vratima stana kada se vraćao s posla. Već nekoliko mjeseci je radio na benzinskoj postaji i točno sam znala koja je smjena, to jest, kada završava s poslom.

Iznenadio se kada me je vidio. Nekako kao da sam učinila nešto čudovišno time što sam se pojavila pred vratima pred kojima sam nebrojeno puta bila. Bili smo takvi prijatelji da je bilo posve normalno da se nenajavljeno pojavim tek kako bismo popili kavu i popričali. A sada? Činilo se kao da sam potpuni stranac, da nikada nismo bili prijatelji, da sam eto netko tko je banuo iz tko zna kojeg razloga.

Kratko me pozdravio kao da se apsolutno ništa ne događa i stavio ključ u bravu. Ušao je u stan, a ja za njim.

Sven je, otkako ga znam, živio samo s majkom. Nikada mu nisam upoznala tatu, niti ga je ikada spomenuo. Znala sam si postavljati pitanja, ali šutjela sam jer sam smatrala da je to nešto što je preosobno, vjerojatno i prebolno. Nikada nisam inzistirala da mi govori o tati i imao je potpuno pravo na šutnju. Mislila sam da će mi jednoga dana otvoriti dušu, ali to se nikada nije dogodilo i sve što sam znala je to da je ostavio njega i majku još dok je bila trudna. Podigla ga je sama i često sam joj se divila. Dobro sam znala koliko je mojim roditeljima bilo teško pa sama pomisao da nije imala ničiju podršku podizala ju je u mojim očima. Za takvo što je potrebno mnogo hrabrosti. Borila se i radila kako bi Svenu osigurala lijep život. Nije sve uvijek bilo bajno, ali nekako je uspijevala.

Danas nije bila kod kuće. Još uvijek je bila na poslu i to mi je dobro došlo. Iako se nikada nije petljala u naše druženje, ulazila u Svenovu sobu i slično, ipak mi je laknulo što smo sami. Kao da sam negdje u podsvijesti očekivala teške i neukusno glasne riječi.

Odmah sam prešla na stvar i postavila mu pitanje teže nego što mi je do tada zvučalo. Pitala sam ga jesmo li još uvijek prijatelji i što se događa. Oklijevao je čak predugo da bi se na kraju samo osmjehnuo i suhoparnim glasom rekao da smo još uvijek prijatelji i da ne razumije o čemu pričam. Naravno da nisam bila zadovoljna odgovorom i on je to znao. Nakon svega što smo skupa prošli, nakon svih povjeravanja, ludih provoda, doslovno predivnog i otvorenog prijateljstva, zaslužila sam uvjerljiviji odgovor. Zaslužila sam da mi kaže što je zapravo na stvari, u čemu je problem. Međutim, i dalje je ostajao pri svom. Po njegovom mišljenju ništa se nije promijenilo i jedino što nas sada malo, ali samo malo udaljava, je to što ima djevojku i što njoj posvećuje više pažnje. Nisam mu to imala pravo zamjeriti i vjerojatno će se isto desiti kada i ja pronađem dečka, ali ne na ovaj način. Nipošto si ne bih dopustila da ne odgovorim na poziv i poruku. Ne bih si dozvolila da se više nikada ne nađemo na kavi... I onda mi je sinulo. Nije moglo biti ništa drugo nego da je njegova djevojka ljubomorna. To sam mu i rekla, a njegov odgovor je bio da govorim gluposti. A nakon odgovora zamolio me da odem. Da, zamolio me da odem što sam i učinila. Takvog Svena nisam poznavala i nisam vidjela smisao da više bilo što kažem. Odložila sam sve što mi se nalazilo u mislima za neki drugi put.

Nema komentara :

Objavi komentar