Zoran Gavrilović | Debela kuća

Bila je jedna debela kuća.

Jela je ljude,

životinje,

lovila ptice,

gazila mrave.

Bila je bijela

i da se samo malo više potrudila,

mogla je postati vrtić

ili bolnica.

Ali ne.

Htjela je biti samostalna.

Trčala je od ulice do ulice,

mijenjala kućne brojeve,

šišala krov

škarama za živicu,

od antena gradila

snajperska gnijezda.

Jednoga dana

pojela je

mene.

Danijel Špelić | Miriamin vrt: korijenje obiteljskih tajni

 

Kada pred sobom imate knjigu koja broji gotovo pet stotina stranica, prva stvar koja vam padne na pamet vjerojatno je da vas čeka ozbiljan i dugotrajan čitateljski zadatak. Petsto stranica u današnje vrijeme nije mala stvar i to je prilično opasan teren za svakog autora, jer ako priča počne zapinjati već u drugom činu, ako likovi s vremenom postanu dosadni ili ako radnja besciljno skrene u slijepu ulicu, čitanje se vrlo brzo pretvori u mučenje i puko prebiranje po stranicama. Na svu sreću, s romanom Miriamin vrt Vlatke Planine to uopće nije slučaj, jer se radi o iznimno dobro promišljenoj obiteljskoj sagi koja se proteže kroz čak pet generacija žena. Zamislite to kao jednu veliku, raskošnu i slojevitu seriju na ekranu u kojoj se sudbine glavnih likova isprepliću kroz dugačka desetljeća, vodeći vas kroz zamršene obiteljske tajne, teške životne odluke, neizmjerne ljubavi i razorne gubitke, ali s jednim vrlo specifičnim i efektnim dodatkom: u sve je to utkana fina, nenametljiva doza magijskog realizma. Zbog toga roman nikada ne djeluje kao kakav suhoparni povijesni prikaz ili kronika jednog vremena, nego nosi tu specifičnu, mračnu i mističnu notu u kojoj se prošlost neprestano prelijeva u sadašnjost, diktirajući sudbine likova koji često nisu ni svjesni koliki teret nosi njihovo podrijetlo. Autorica već od samog uvodnog poglavlja postavlja ljestvicu vrlo visoko i niti u jednom trenutku ne dopušta da se priča razvodni u nebitnim rukavcima ili suvišnim sporednim epizodama, nego vas bez okolišanja uvuče u taj specifični obiteljski mikrokozmos u kojem svaki postupak pretka ostavlja dubok, neizbrisiv trag na životima onih koji dolaze desetljećima kasnije. Dok čitate ove stranice, jasno vam je da pred sobom nemate djelo nastalo iz pukog popunjavanja papira, nego tekst iza kojeg stoji čvrsta građa i priča koja je jednostavno morala pronaći svoj put do čitatelja. Ono što odmah upada u oči jest način na koji autorica upravlja emocijama; nema tu jeftinog podilaženja publici niti usputnih klišeja koji služe samo za izazivanje brze reakcije, nego se svaki dramski naboj gradi polako, temeljito i s potpunim pokrićem u tekstualnoj stvarnosti. Svaki novi naraštaj žena donosi svoju specifičnu perspektivu na svijet, no sve ih povezuje ta nevidljiva nit obiteljske sudbine od koje je nemoguće pobjeći, čime roman dobiva na dubini kakva se rijetko viđa u suvremenoj prozi. 

​Središnje mjesto radnje u ovoj opsežnoj priči jest sam vrt koji, filmskim rječnikom rečeno, nije samo obična pasivna kulisa ili tek lijepa scenografija postavljena u pozadinu kako bi scene izgledale ugodnije i vizualno privlačnije. Vrt u ovom romanu funkcionira doslovno kao pravi, punokrvni i ravnopravni lik koji pamti, šuti i skriva obiteljske tajne, dok u njemu biljke i drveće rastu i bujaju paralelno s teškim odlukama koje te žene donose kroz godine. Upravo se na tom mističnom mjestu rješavaju ključni obiteljski sukobi i prelamaju sudbine bez kojih bi se cijela ova kompleksna pripovjedna konstrukcija raspala kao kula od karata. Ono što me ugodno iznenadilo kroz čitav roman jest sam ritam pripovijedanja, jer Planina piše bez suvišnog filozofiranja, bez pretenciozne akademštine i bez bespotrebnog peglanja stila radi same forme. Nema tu praznog hoda, beskonačnih i zamornih opisa prirode koji služe samo da popune prostor na papiru, niti napornih razgovora koji ne vode nikamo, nego radnja teče nevjerojatno tečno, prirodno i logično. Likovi u ovom romanu nisu nikakve plošne makete stvorene samo da odrade zaplet; svaka od tih pet žena ima svoje vrlo jasne mane, ljudske promašaje, skrivene grijehe i duboke traume zbog kojih ih čitatelj ne promatra sa sigurne i hladne distance kao na kakvoj izložbi, nego u potpunosti razumije, suosjeća i proživljava njihove odluke zajedno s njima. Fascinantno je kako svaka generacija unosi potpuno novi sloj emocija, drugačiji pogled na život i novu dinamiku u priču, a opet se kroz svih petsto stranica jasno osjeća ta čvrsta nit koja ih sve drži na okupu i ne dopušta da roman izgubi svoj osnovni pravac, snagu i fokus. Autorica pokazuje iznimnu sposobnost da u jednoj sceni prikaže tihi, intimni obiteljski trenutak s ogromnom emotivnom težinom, da bi već u sljedećem poglavlju prebacila težište na širi plan i ponudila nam spektakularan dramski preokret koji mijenja sve što smo do tada mislili da znamo o likovima. Taj vrt postaje simbolom očuvanja obiteljske memorije, ali i mjestom gdje se konačno mora platiti cijena za sve ranije zablude, što priči daje dodatnu dimenziju i drži čitatelja u stanju neprestane napetosti.

​Knjiga naravno nije štivo koje ćete progutati na brzinu dok u vožnji čekate zeleno svjetlo na semaforu ili dok prelistavate stranice u pauzi za ručak, jer zbog svoje duljine, gustoće narativa i težine tema koje obrađuje roman na nekim mjestima namjerno usporava svoj tempo kako bi priča mogla udahnuti zrak i prenijeti vam svu svoju emotivnu dubinu i specifičan ugođaj. Ako tražite kakav brzi, površni triler za jedno poslijepodne koji zaboravite čim zaklopite korice, ovo vas se možda neće dojmiti na prvu i vjerojatno nije knjiga za vas. No, ako volite bogate, slojevite i atmosferske priče u koje se možete potpuno potopiti i danima živjeti s likovima, promišljajući o njihovim postupcima i nakon čitanja, onda je ovo apsolutno pun pogodak. Autorica iznimno vješto balansira između intimnih, gotovo šaputanih obiteljskih razgovora i velikih, sudbonosnih preokreta koji potpuno mijenjaju smjer čitave priče, pokazujući pripovjedačku zrelost i autorski autoritet kakav se rijetko viđa u ovako obimnim proznim ostvarenjima. Likovi donose teške i često nepravedne odluke, no autorica ih nikada ne osuđuje s visoka, nego daje čitatelju slobodu da sam procijeni njihove postupke i sagleda širu sliku generacijskog naslijeđa. Na kraju dana, kada se podvuče crta pod sve pročitano, Miriamin vrt se pokazuje kao iznimno zreo, upečatljiv i ritmički besprijekoran roman koji ima i glavu i rep, pri čemu je Vlatka Planina složila priču koja od prve do posljednje stranice drži punu pažnju, ne prodaje jeftine trikove i ostaje vam u glavi još dugo nakon što zaklopite korice. Nema nikakve sumnje da se radi o prozi koja zahtijeva posvećenost, ali zauzvrat nudi čitateljsko iskustvo koje se pamti, pa je moja iskrena preporuka da ugrabite svoj primjerak knjige, skuhate si dobru kavu i priuštite si jedno pravo, starinsko čitateljsko iskustvo. 

Tomislav Domović | Zgrtanje bogatstva

Jednostavno je, šištati bez pluća u polusnu

Objaviš dvadeset knjiga,

dvadeset kitica srca uronjenog u ilirsku olupinu pod novigradskim dagnjama, dvadeset krtica u minskom polju

Svu zaradu od prodaje intime pretvoriš u kripto valutu

Malo čekaš, podigneš upetorostručenu svotu

U međuvremenu ni za pljuge ne posuđuješ,

odričeš se Floride i paške janjetine

Odletiš u Medelin, kupiš 10 kila za osobne potrebe

Jednom kilom platiš kapetana duge plovidbe iz Vele Luke

Preostane ti 8 bijelih cigli, sasvim dovoljno da sazidaš vrtni roštilj

Jednu zapartijaš s Britancima na Ultri u Splitu,

iz njihovih bijelih očiju pršti kolonijalna zahvalnost

i nevjerica da si rođen u prošlom stoljeću u Hrvatskoj koje nije ni bilo na jastuku

Pa kreneš, crta za doručak, dvije za povečerje

Tri su ti života dnevno na raspolaganju

Pjesme same se nižu na vrtnim stablima

I malo ti je žao, nitko te ne slijedi u prasak genitalija

Slušaju Claptona,

jeku okusa, huk čarobnog praha u dosadnom životu

Nena Miljanović | Plakaću sutra

Iza budnosti

Ispred sna

U bezvremenu

Odbacujem sopstvenu senku i loše mogućnosti

Kao paučinu

Kidam okove stvarnosti

I brišem istoriju i tvog i mog življenja pre ove ljubavi

Kao lažni Tvorac

Uspostavljam novo vreme za nas

(Nemamo godine)

I prostor

(nemamo granice)

I način

(ljubav bez ijednog ako i ali)

U lakoći virtuelnog postojanja

Dodirujemo se mislima

I stapamo rasutim atomima

Nesputani stvarnošću

Postojimo

U jedinoj mogućoj dimenziji za nas

U mojoj pesmi

Iz koje

Zoveš me sa ruba sna

Odazivam se sa ivice stvarnosti

Ehom (ne)postojanja

Čujem tvoj ili poezije glas

“Ne plači ljubavi ne plači”

Okrećem od suza mokar jastuk na suvu stranu

i poezije list na novi stih

Uljuljkana u san

Smejem se ubeđena da jesmo

Neću buđenje

Smejem se stvarnosti

Smejem...

Plakaću sutra

Ako se iz sna probudim…

Sonja Smolec | Jesen

Polako,

sasvim polako,

dolazi s jutarnjim maglama,

privija se uz tlo,

vlažnim prstima

prosipa rosu,

oplahuje list po list,

drijema u brazdama.

 

*

 

Mokra klupa,

tragovi na putu...

...paučina razapeta

između jučer i danas.

List uhvaćen u zraku,

ugniježđen na dlanu.

Nenapisano pismo.

Pod zubima

raspuknuta boba grožđa.

 

*

 

Jesen se zrcali

u tamnom oku ptica.

Aleksandar Horvat | Međuvrijeme

U međuvremenu,

izgubljene, posve prazne minute

prepoznajem kao razmrvljenu budnost,

kao krušne mrvice razbacane kroz dan,

a neporedane u trag,

kao kišne kapi koje hlape u toplom vjetru

ne dočekavši zagrljaj rijeke.

U međuvremenu,

rasutim minutama lutaju mi zdrobljene misli.

Ponekad se sretnu i združe u ideju,

pa se raspadnu u poruku,

pa se zagrle u stih…

za jednom kasnije,

za stvarno vrijeme,

za prazan prostor na rubu bilježnice

zaokružen mrljom

od šalice kave.

U međuvremenu,

isječci trajanja izmiču sjećanju.

Uređujem taj kaos, vjerujući u red.

Neprocjenjivo je jedino stvaranje,

a moguću bezvrijednost stvorenog

uvijek osjećam,

rijetko priznajem,

a nikad ne saznajem.

U međuvremenu,

mrlja od kave

nadživljava tintu.

Vlatka Planina | Anatomija prešućene povijesti: Zavjera Danijela Špelića

 

Četvrti nastavak kriminalističkoga serijala o privatnom istražitelju Lukasu Humu, roman Zavjera Danijela Špelića, donosi zamjetan i prijeloman iskorak u cjelokupnom autorovu stvaralaštvu jer se nakon romana Nestala, Svjedok i Praznina njegov narativni svijet više ne zadovoljava klasičnom rekonstrukcijom pojedinačnoga zločina, nego se ambiciozno širi prema shvaćanju sadašnjosti kao izravne i neizbježne posljedične derivacije prošlosti. Zaplet započinje upečatljivim dvostrukim fokusom, dramatičnim pronalaskom teško ozlijeđene djevojke nepoznata identiteta te iznenadnom pucnjavom na koncertu mlade glazbene zvijezde, no ti naizgled izolirani i nasumični događaji u Špelićevoj izvedbi ne služe tek kao jeftin mehanizam klasične zagonetke u kojoj se traži počinitelj. Autora u prvome redu ne zanima samo identitet ubojice i tehnički detalji izvršenja, nego duboko socio-psihološko pitanje zašto se određena istina toliko dugo, sustavno i agresivno pokušava sakriti od javnosti. Kada Lukas Hum potaknut zagonetnim posljednjim riječima umiruće djevojke odbaci službenu i praktički formulaičnu verziju događaja, njegova se istraga pretvara u temeljito preturanje po neriješenim slučajevima, starim obračunima i nerazjašnjenim atentatima s kraja devedesetih godina prošloga stoljeća. Time prošlost u ovom romanu prestaje biti tek statičan ili mrtav vremenski okvir te postaje živa, determinirajuća sila koja izravno oblikuje i usmjerava sadašnjost. U tome se očituje jedna od najvećih vrijednosti romana jer Špelić pokazuje duboko razumijevanje žanra i jasno shvaća da zločin nikada ne završava u samom trenutku kada je počinjen, već njegove posljedice nastavljaju trajati desetljećima, preoblikuju sudbine nedužnih ljudi i neumoljivo stvaraju podlogu za nove zločine. Sam naslov Zavjera zato nadilazi uobičajeni opis kriminalističkog zapleta i postaje višeslojna metafora za sustav šutnje u kojemu različiti pojedinci, svjesno ili nesvjesno, sudjeluju u održavanju i očuvanju jedne opasne skrivene istine.

Posebno valja istaknuti autorov izniman osjećaj za autentičnu atmosferu domaćeg prostora jer Špelićev kriminalistički svijet nije apstraktna ili generička pozornica izgrađena na uvoznim stranim klišejeima, nego je čvrsto i uvjerljivo smješten u prepoznatljivoj lokalnoj sredini, među domaćim gradovima, arhivima, specifičnim lokalnim odnosima i ljudima koji imaju vlastite i vrlo duboke razloge za šutnju. Ta neposredna povezanost s realnim prostorom daje priči iznimnu uvjerljivost i tekstualnu gustoću te jasno pokazuje da visoka dramatska napetost ne zahtijeva kulise svjetskih metropola, nego izrasta iz pomnoga promatranja vlastitog susjedstva i hrabrosti da se zapitamo što se ondje zapravo događalo prije dvadeset ili trideset godina. Razvoj Lukasa Huma u ovom nastavku dobiva znatno složenije i zrelije dimenzije jer on nije tipizirani istražitelj koji slijepo prihvaća ponuđene faktografske podatke, a njegova je glavna karakterološka osobina duboko metodološko nepovjerenje prema jednostavnim i brzopoteznim odgovorima. Kada se službena verzija tijela vlasti ne podudara s materijalnim tragovima koje pronalazi na terenu, Hum pristupa dekonstrukciji i ponovnom sastavljanju cijele priče, čime se potvrđuje kao dostojan nasljednik klasičnih privatnih detektiva, ali i kao izrazito suvremen lik koji dobro zna da istina nije uvijek ono što je službeno zapisano u dokumentima. Njegova istraga stoga nije samo intelectualna potraga za materijalnim dokazima, nego i etički sukob s vlastitim i društvenim granicama, pri čemu zid šutnje na koji neprestano nailazi postaje njegov primarni i najopasniji protivnik. Priča se u formalnom smislu temelji na iznimno vještom i postupnom davanju podataka gdje se čitatelju u svakom trenutku ponudi dovoljno teksta da nastavi čitati, ali nedovoljno da bi odmah mogao samostalno rekonstruirati cijelu sliku. Autor pritom vješto izbjegava crno-bijelu podjelu likova na dobre i loše jer kada se radnja vrati u kasne devedesete godine, otvara se prostor za moralno složeniju i ambivalentniju sliku u kojoj nekadašnje žrtve u promijenjenim okolnostima mogu postati počinitelji, a svjedoci tihi i prestrašeni sudionici.

Time roman ostvaruje i iznimno važnu društvenu dimenziju jer Špelića primarno zanima što se događa kada ključne institucije zakažu, kada službeni zaključci postanu važniji od stvarnih pitanja i kada sam protok vremena počne raditi u korist onih koji pod svaku cijenu nešto skrivaju. Pritom je važno naglasiti da roman niti u jednom trenutku ne prelazi u suvremeni politički pamflet, već društvena kritika organski i prirodno izrasta iz same kriminalističke matrice te iz sagledavanja posljedica koje Lukas otkriva prateći tragove. U cjelokupnom razvoju Špelićeva opusa Zavjera predstavlja iznimno važnu stepenicu jer autor evidentno ne želi svaki roman o Lukasu Humu pretvoriti u novu varijaciju jednoga te istog slučaja, nego serijal postupno i sustavno gradi vlastiti autentični svijet. Potvrda te umjetničke kvalitete i prepoznatljivosti u žanru vidi se i u službenom predstavljanju romana na Festivalu žanrova Dvotočka 2026. godine, čime se dodatno utvrđuje autorovo istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Jedini potencijalni prigovor romanu mogao bi se odnošati na izrazito široko i ambiciozno postavljen zaplet koji obuhvaća više desetljeća, iznimno brojne likove, stare neriješene slučajeve i suvremene zločine, što u sebi nosi opasnost da se glavna linija istrage povremeno izgubi u obilju informacija. No upravo vještina i pripovjedna kontrola kojom autor u konačnici povezuje sve te raspršene dijelove odlučuje hoće li roman funkcionirati kao elegantna i složena slagalica ili kao prenatrpana konstrukcija. U konačnici, najveća snaga Zavjere leži u njezinoj osnovnoj poruci da tajne ne nestaju i ne gube svoju razornu moć samo zato što je prošlo mnogo vremena. Lukas Hum u takvom svijetu nije samo detektiv koji rutinski rješava zločin, nego čovjek koji izričito odbija prihvatiti zaborav kao zamjenu za pravdu. Zbog toga je Zavjera znatno više od klasičnog romana istrage, to je duboka priča o krivnji, šutnji, osveti i potrebi da se prošlosti konačno pogleda u oči, čime Špelić pokazuje da najveća draž ovoga žanra ne leži samo u pitanju tko je počinio zločin, nego u razotkrivanju toga koliko daleko ljudi mogu otići kako bi njihova tajna ostala sačuvana od zaborava.
 

Zoran Gavrilović | Krevet

Koliko je bitno

kad nije bitno?

Ili ispod toga

postoje dva sloja?

Rijeke utječu u more.

Dan se ponavlja.

Zvijezde su gore,

visoko gore.

A zašto sam ih ja

noćas imao pod nogama?

Više.

Puno više.

Ili manje.

Najmanje.

To su dva sloja.

Ispod mog kreveta

bio je krevet.

Na njemu je spavala ona.

Nena Miljanović | Oveštali dani

Oveštala jutra, ko haljine stare

ništa sem zakrpa nemaju da nude

bar kad bi sitnicom mogla da probude

nadu da dan novi novo ruho nosi.

Još jednom uzalud otvoriću oči

u jalovoj veri da svitanje sprema

povratak nekoga za koga me nema,

niti će me biti, sem u mojoj pesmi.

Ne bih da proklinjem prolaznost ljubavi,

sve što sam volela time bih porekla,

samo bih odgovor: zašto sam protekla

i zašto usahla još pevam i čekam.

I jučešnje jutro bilo je nadanje

cedili se sati dugi do besmisla,

uveče se duša pogružena stisla,

u stih o starenju i nade i mene.

Sutra, dan će opet, istovetan ovom,

budiće se oni što imaju kome.Zažmuriću jako,

mlada i voljena, sve žmureći tako

ostaću u pesmi, tamo gde bar reči nisu oveštale. ________________________________________________________

© Nena Miljanović

(2010.)

p.s. Ovo je jedna od mojih retkih u strogoj rimi, koju ne volim, što ne znači da ne umem da je pišem:))) Sledbenbik sam Volta Vitmana i slobodnog stiha, neokovanog balastom praznih reči radi reči, samo da bi se rimovalo....

Aleksandar Horvat | Snoviđenje

Tom divnom zjenom zaškilji, obzor je poput žileta,

Pusti da večer potamni i noć nek postane bezdan.

Tamo gdje nestaje nebo, ne, tamo nije kraj svijeta,

Tamo te strpljivo čekam, sklonjen pod kišobran zvjezdan.

Izuj se, korakni rosom, moj trag ti iskri u travi,

Pa se još sanjiva tiho pod moje ušuljaj krilo.

S jutrom, izgorjet će zvijezde u osvit rumeno plavi ,

Šapnut ću ti što si snila, a što se zaista zbilo.

Zoran Gavrilović | Dimnjaci

U ovom trenutku, na ovom mjestu, 

mogu biti opušten.

Pustiti kišu da pada u otvorene oči.

Pustiti vrijeme da prođe pored mene,

jer nemam vremena.

Napraviti ključ koji otvara sva vrata.

Razmišljati koliko gradskih dimnjaka treba da se na njima nasele sve ptice.

Slušati sve razgovore istovremeno, 

a da ništa ne čujem.

Brojati lišće na drvetu ispočetka, 

i ponovno, i beskonačno, da nikada ne opadne ni jedan list u moj dlan dok ih brojim.

Lada Franić | Moj Andrić iz 1964.

 

"Ne pase svaki mozak istu pašu",

govorila je moja draga teta Manda

Šalinović, knjižničarka moje mladosti.

Tiskan je ovaj moj Andrić davne 1964. godine prošloga stoljeća. Volim taj jeftini komplet njegovih sabranih djela; miriše posebno, na prašinu, na mladost.

Nije to knjiga za regal, već za čitatelje vezane uz priče, maglu i memlu, uz nadmudrivanje i beznađe.

Za one koji su spoznali da se nikad ništa promijeniti neće, a da unatoč tomu treba čitati, čitati, čitati... iznova iščitavati te rečenice, bez obzira na to što nam se često čini da smo zaglavili u 'prokletoj avliji'.

Andrićev jeftino ukoričeni komplet izabranih djela vratio me u srednjoškolske dane...

Kao srednjoškolka imala sam sreću da smo u Vrgorcu imali jednu divnu ženu, moćnu knjižničarku, voljenu i nikad prežaljenu pok. Mandu Šalinović.

Vikala bih joj s vrata knjižnice prisno i jednostavno:

"Teta Mande, šta ima danas za moj mali mozak?"

Pritom bih otpuhivala, još vruća od rukometnog treninga, spuštajući loptu na pod.

Ona bi me pogledala sjedeći za svojim velikim stolom krcatim knjigama, karticama i džepićima preko naočala, smiješeći se radosno, a miris ljepila širio se sve do ulaza. Obožavala sam taj miris! To je ono bijelo ljepilo u okrugloj posudici s malenom plastičnom lopaticom kojom sam joj često pomagala lijepiti džepiće na nove knjige... iako mi nikad nije dozvoljavala dirati knjige rukama prljavim od treninga.

Pogledala bi me s osmijehom, pogledom koji je zagrijavao ne samo moje srce, nego i cijeli književni svijet što je snivao na policama u Tinovoj kuli, gdje je jedno vrijeme bila smještena Gradska knjižnica.

Bože moj, jesi li mogao smisliti bolje mjesto za knjižnicu nego rodnu, tursku, kulu najvećega pjesnika u Hrvata i šire?

Kako je to, zapravo, bilo nešto neponovljivo snažno, duboko i bitno za mene: Tin, kula, teta Manda, knjige, ljubav prema svemu tome, ja, rukomet i pluća puna sreće i života!

Bila je to tolika količina sreće da je tada nisam mogla pojmiti!

E, moj Tine, koji si ti genije bio, jesi i bit ćeš.

Amen!

E da, moja teta Manda...

Ona bi mi odgovorila:

"Ne pase svaki mozak istu pašu! Haha."

Ta mi je rečenica nezaboravna i često je ponavljam svojim učenicima.

Nakon obaveznoga ćaskanja i pregledavanja novih knjiga, nekako smo jednom došli i do Andrića.

Rekla mi je:

"Dat ću ti nešto njegovo za početak, a poslije ćemo vidjeti. Pročitaj pa mi reci kad završiš."

Uručila mi je zbirku

"Jelena, žena koje nema", a prva priča u njoj bila je "Anikina vremena".

Progutala sam tu zbirku u jednom dahu, ali ta priča, ta Anika...

Uh, tada me je Anika snažno uzdrmala!

I tako se rodila moja ljubav prema Andriću.

Da mi je teta Manda odmah u ruke tutnula

"Na Drini ćupriju", možda u tim godinama ne bih mogla osluhnuti svu Andrićevu veličinu.

Veličinu genijalca i Nobelovca osjetila sam upravo u "Anikinim vremenima", a "Ćupriju" i ostala djela čitala sam poslije, po redu.

Anika je došla u pravo vrijeme i u prave ruke, ruke istinske ljubiteljice knjiga.

A odlična literarna psihologinja, moja teta Manda, bila je i ostala moja intelektualna majka; njegovala moj književni ukus i pratila sazrijevanje, zalijevala me i pazila.

Nikad k njoj, u taj predivan prostor Tinove kule, nisam došla samo po knjige, nego i na razgovor o njima.

U jednoj posebnoj kutiji čuvala je sve naše školske časopise, pjesme, proglase, crteže, grafike...

U to vrijeme bila sam dio sjajne ekipe vrgorskih sanjara, budućih intelektualaca, umjetnika, liječnika...

Teta Manda je nekako slutila da ćemo životne lekcije učiti iz knjiga i da nikad nećemo propustiti raditi greške i srljati u život, bez obzira na rane i ozljede.

A bilo ih je mnogo...

I imala je pravo.

I istina je, ne pase svaki mozak istu pašu, ali ne bole ni životne ozljede svakoga jednako.

Istina je i to da sam puno o životu naučila iz knjiga, ali sam i živjela život.

A život mi je, kako je rekla jedna mudra francuska književnica, protumačio mnoge knjige.

Knjižničarka u Vrgorcu bila je moj svjetionik.

Vječno sam joj zahvalna.

Počivala u miru, draga, vidimo se opet negdje u nekoj nebeskoj biblioteci ... pripremi tursku kavu, donijet ću ti sve naše knjige ...

Darko Lesinger | Mrlje od vina

Duge sjene na kamenom zidu.

Paževi oko vatre

plešu Leptirov ples.

Zastave, trake,

pjesma i gusle.

U kraljevstvu luda

slave krunidbeni dan.

Gosti za hrastovim stolom,

mrlje od vina

poput sasušene krvi,

mrvice po podu.

Kralj se sa svitom

već povukao

u dvor.

Maja Kezić | Stavila sam ti kamenje u ruke

 

Stavila sam ti kamenje u ruke
i zamolila da ga spustiš,
jedan po jedan,
u smjeru gdje te osjećaj vodi
ili miris vjetra,
koji je bolji putokaz
od naših preaktivnih glava.

Točkice se slažu u liniju,
ali njezin oblik traži Predaju
i vjeru u Neznanje,
u ograničenost našeg vidnog polja.

Pa zatvaramo oči,
jer oni koji najbolje vide
slijepi su za vatromet artificijalnih boja
opipljivog svijeta.

Slike dolaze iz Izvora –
iz nas i oceanskih dubina.

Znanje nije potrebno,
samo vještina da se prepustiš
rukama valova i bonace
koji znaju koji je Ritam najbolji za tebe,
ako otpustiš uzde
koje ti zarezuju dlanove
i zatvoriš oči
dok te vjetar i Sunce
vode dalje.

Mario Lobor | Opasne čini

Mlade vještice našeg doba

Divlje, prirodne ljepote i ranjenih srca

Palile su svijeće za olujnih večeri

Znajući da je onda pravo vrijeme i sat

I da su njihove i magija i moć

Dok bi, za proljetnih dana

Sjedile u hladu starog hrasta

S obrednim bodežom i srebrnim peharom

I miješale svoju mladu krv s vinom

Ljepotice prekrivene ožiljcima

Njih četvero, kao sjever, jug, istok i zapad

Kao zemlja, zrak, vatra i voda

Molile su se Manonu

Iskonskoj, drevnoj sili iz dubine zemlje

Koji je i dobro i zlo

Živi u drveću i zemlji i kamenju i Mjesecu

U dušama su im se borile

Tama noći i svjetlo munja

Bljeskovi i tutanj oluje

I zov moćnog Manona

Nad burnim valovima oceana

Posvećeno Andrewu Flemingu, Peteru Filardiju i Fairuzi Balk

Kojima zahvaljujem za “The Craft” (1996.)

A posvećeno, vjerojatno, i grunge stilu 90-ih

I nadi za njegov povratak

Eda Budić | Ona spi

Ona spi, pogliej.

Budi tiho.

Pomalo zapri vrata za sobon.

Ač ona spi.

Ne želiš jo zbudit.

Neka je se sanja

sviet zelen i pun tulipani

kejsteh ona štima.

Neka je se sanja cesta

puli muore

po kejste ona pelje smieh.

Neka je se sanja

libar kade pišo

besedi ke ona kapi.

neka je se sanja

grad

va kejsten zori i raste.

Ne budi jo!

Će bit lazno.

Ona će te čekat na spieć.

S tobon će bit srećna budna.

Nina Vukadin | Voštane figure

U meni -
muzej bez svjetla.
Tišina izlivena
u obrise pamćenja.

Stoje one -
figure bez daha,
ali prepune govora.
Vosak u grudima.

Svijesti koje su
preživjele bez daha.
Gledaju kroz mene
oči što ne trepću.

Jedna — dijete
što je reklo „dobro sam“
prvi put u laži,
zadnji put u vjeri.

Druga -
u haljini tuge.
Sjedi nogu uronjenih
u tamni šapat prošlosti.

Treća -
smijeh poput oklopa.
Zapešća joj —
crtani zemljovid ožiljaka.

Svaka od njih
svjedok jedne mene.
Zaleđena emocija.
Zaboravljena godina.

Noću ih obilazim,
kao hodočasnik prošlosti.
Šutnja im ima miris
i moje lice.

Nisu ukras.
One drže moje tijelo -
grede kuće
što nikad nije bila dom.

Ponekad trepnu
kad svjetlo pogodi pravo.
Ne žive,
ali pamte.

One čuvaju ono
što nisam mogla osjećati
kad je bilo previše,
kad je boljelo i misliti.

One - moje maske.
Moje arhive.
Tiha karta
unutrašnjih krajolika.

U meni -
vrata bez ključa.
Ali ja sam i brava
i čuvarica.

I tek tada shvatim:

ne obilazim ja njih.

One obilaze mene.

Stoје iza mojih očiju,
pod kožom,
u svakom pokretu
koji nazivam svojim.

A posljednja figura
nema lice.

Ima moje.

Ne, žive,
kažem sebi.

A muzej šuti.

Jer možda sam cijelo vrijeme
ja bila eksponat.

One stoje.

Ali govore.

Uvijek govore.

Tiho.
Točno.

Istinito. 

Zoran Gavrilović | Rašireni prsti

Ostavio sam srce na podu

kao miša na navijanje.

Četiri kuta prašine

i nitko ne zna gdje je rupa.

Mačka je zaspala.

Sunce je danas jako

i kupa se u mačkama i ljudima.

Moj nos je gore, na vrhu,

ali povijest se ponavlja.

Idem brojati

koliko mi pijeska stane

u raširene prste.

Lorena Galeta | Poslijepodne

Šetali smo mračnim ulicama. Nešto sam zastajkivala, ispadale su mi stvari, a on me pričekao i vratio se nazad pomoći. Onda smo se držali za ruke, te prolazili kroz neko žitno polje. Rekla sam mu da ga volim, ali isključivo kao prijatelja, a dotični me poljubio u obraz. Zatim smo otišli do zlatarnice i razgledavali nakit. Iako sam imala puni novčanik, ništa si nisam htjela kupiti. Tada shvaćam, da me mladić ciljano doveo tamo, kako bih izabrala što mi se sviđa. Međutim, budim se iz sna.

Nina Vukadin | Zrcalo u krošnji

(Speculum in fronde)

U zelenom spletu grana

visi zrcalo koje ne vidiš očima,

nego slutnjom.

Ne odražava tvoje lice,

nego ono iza njega.

Sjenu koja čeka da bude prepoznata,

ne kao neprijatelj,

nego kao zaboravljeni dio kuće.

„In silva habitat umbra sui.”

U šumi stanuje vlastita sjena.

Šuma te ne zove.

Ona te pamti.

Svaki korak kroz vlažno tlo

otvara vrata u neko drugo doba —

kad si još govorila stablima

bez riječi.

Kad si osjećala kamen

kao vlastiti zglob.

Disanje ovdje nije biološko.

Ovdje dišeš kroz lišće,

a misli ti rastu u mahovini.

„Memoria arborum est somnium animi.”

Pamćenje drveća je san duše.

Nisi se izgubila.

Samo  si dopustila

da više ne znaš.

U tom neznanju —

počinje znanje dublje od jezika.

Ono ne traži odgovore,

nego otapanje:

ega, glasa, pitanja.

Na kraju staze,

na kojoj nitko ne hoda osim tebe,

stoji krošnja.

I u njoj — tvoj prvi pogled.

Onaj prije misli.

Prije riječi.

A kad digneš oči,

vidiš —

nije to šuma.

To si ti,

prerušena u prostor

koji diše u tvoje ime.

„Silva est anima in forma mundi.”

Šuma je duša u obliku svijeta.

Darko Lesinger | Od raja do Beatlesa

Pripisali su mi grijehe 

na koje ni pomislio nisam,

a samo sam pitao

jesu li sigurni da je to bio On.

Ili nagrada za žrtvu.

Pobjeda bez časti je poraz

rekao sam,

a samo takve su bile.

I da je slava zbog naporna rada

prijevara neradnika.

Pitao sam otkud znaju,

kad istinu pišu slijepci,

kako izgleda neviđeno

i zašto je jabuka

uvijek gdje je razdor.

Od raja do Beatlesa.

Rekli su da će me vjera osloboditi.

Nisam vjerovao ni riječi.

Mario Lobor | Sunce ljubi more

Sunce ljubi more

Svim žarom, od zore do večeri

Kao u ljubavnom zagrljaju

Visoko na nebu, doseže more sjajnim svjetlom

Zlatne zrake miluju bistru vodu

Povezani su a daleki, kao nebo i zemlja

Ljetna svjetlost ljeska se na površini

Ljubi svaku kap

Grije hladne struje i burne valove

Ljubav sunca i mora

Sjaji kao ukras ljeta

Dario Samardžija | Istina al dente

Sve te mrtvačke jame u gori zelenoj,
Sve te rupe u pravilnom redu,
Svi ti kvadri vjetra u zemlju utisnuti
Ne kriju ništa ni u kom pogledu.
Reći će mnogi poklonici Njemu,
Visočanstvu Običaju i Priležnici Sentimentu:
Kosti pradjedova uzvišene liježu.
I prkosit će meni, ljutom oponentu.
Dabome, koštana masa slegla se u svemu
I po prilici koračamo po raspadnutom velu
Tjelesina očeva naših.
Ali, što je duša prokljuviti ne znamo,
Ni ukoričiti je zglobom, epifizom, kemijom...
Pa ni stupicom zemljanom grobova posvemašnjih.

Maja Kezić | Obožavam ljeto

 

Obožavam ljeto.

Peckavu, upaljenu, crvenu kožu
koja vremenom počinje pucati
i gubiti svoja kromatska svojstva.

Pa je gulim,
skidam slojeve sebe
da dođem bar nešto bliže Sebi.

Odstranjujem ružna sjećanja
koja je snaga Sunca spalila
te bivam opet nova –
izloženija, ranjivija,
dubljih osjećajnih kapaciteta,
ali
lišena lanjskog tereta.

Mario Lobor | Za Ukrajinu - pismo, molitva ili vapaj

And yet to every bad there is a worse.

Thomas Hardy, Tess of the d'Urbervilles

But I know, somehow, that only when it is dark enough can you see the stars.

Martin Luther King jr.

Ne tako davno, probudili su se uz zvukove tenkova i paljbe, i ostaju u noćnoj mori do danas. Ukrajina je sada zemlja uništenih snova i svježih grobova.

Više se ne mogu izbrojati svi metci i šrapneli, sve bombe i granate. Smrt tisuća, i vojnika i civila. Pa i svi su vojnici jednom bili civili, koji su se preko noći našli u uniformi i rovu, s puškom u rukama, istovremeno sa stravom i hrabrošću u srcu. Da bi, na kraju, i mnoge od njih zatekla smrt, neke već prvi dan ili sat, a druge nakon mjeseci ili godina smrti i patnje oko njih.

Gore bolnice i crkve, izgaraju knjižnice i škole, gore grobovi, i mladi i stoljetni. Izgaraju ljudi koji čekaju u redu za kruh, djecu gledaju kroz leće snajpera. Svaka donacija, svaka molitva, svaki vapaj svijetu, samo su kap u moru krvi, gube se u buci tenkova i detonacija, u plaču i kricima. Svako ime nosi neizrecivu težinu ugaslih života: Kijev, Buča, Izjum, Olenivka...

I da se taj rat sutra završi, ostat će rane koje desetljećima neće zacijeliti, zrak će danonoćno odisati krvlju i barutom. Spomenici, i tragediji i hrabrosti, bit će na svakom koraku, rupe od šrapnela ostat će bezbrojne. Plač će se stišati, neće prestati. Duše će lutati ulicama i trgovima, šumama i selima.

Ali ipak, to je najveća nada: da će, jednog dana, rat završiti. Da će svanuti jutro buđenja iz noćne more. I da će se, sada u miru, i dalje visoko vijoriti ukrajinska zastava. Samo to ostaje.