subota, 1. prosinca 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Ona koja ga voli

Piše: Božana Ćosić

Znate onaj osjećaj kada mislite da je sve u redu, da napokon pečatite jedan dio života koji ste sami sebi zakomplicirali i otvarate novo poglavlje. Upravo sam taj osjećaj neko vrijeme imala. Osjećala sam da je sve kako treba, a zapravo nije bilo. Moram napomenuti da nije riječ ni o čemu strašnom, niti katastrofalnom, ali ipak dovoljno da eto čovjeku oduzme mir i dosta toga poremeti. Znate da sam prestala razmišljati i umišljati da se oko mene događaju neviđena čuda i da mi je od tada lakše. Znate i da sam upala u „problem“ sa Svenom.

Nekima to ne bi bio problem, ali meni je. Nikako, ali nikako ne mogu prihvatiti da se naš odnos mijenja, a mijenja se. Rekla sam mu da ne postoji šansa da postanemo nešto više od prijatelja i on mi je rekao da prihvaća moju odluku, premda to ni nije bila odluka, nego, po mom mišljenju, prirodna stvar. Ali, iako je rekao da prihvaća, tako se ne ponaša...

Otkako je prekinuo s Barbarom ponovno smo se počeli družiti kao nekada. Izlazimo, družimo se ili kod njega ili kod mene, pa i zna navratiti u restoran. Vjerujem da se bori i pokušava ponašati kao da ništa nije bilo, međutim, svakim danom su sve jasniji znakovi njegove ljubavi. Dovoljno mi je pogledati ga u oči. I može se zakleti da se pomirio sa svime, ali pogled govori nešto sasvim drugo. Ispočetka me nije puno brinulo. Mislila sam da će ga proći i da će i mene proći neprestana propitivanja o vlastitim osjećajima. No sve je gore i gore. Uhvatila sam se kako razmišljam o nama, a to nikako ne smijem. Nas dvoje ne smijemo biti ništa više od prijatelja. Iz našeg prijateljstva se može roditi ljubav, ali nakon nje će se roditi mržnja što nikako ne želim. Znam da bi naša veza bila kratka upravo zbog svega od prije.

I sve bi to bilo nekako podnošljivo i nekako bih sve riješila da se nije umiješao još netko. Naime, jednoga dana je odnikud banula Barbara. Došla je u restoran kako bi razgovarala sa mnom. Izgledala je smireno i razumno, ali nakon što smo razmijenile nekoliko riječi sve sam shvatila, a onda mi je sve i rekla. Ona misli da sam ja kriva što ju je Sven ostavio. U redu, na neki način i jesam, ali to je bila njegova odluka, njegov potez koji nisam željela ni u najluđim snovima. No ona tako nije razmišljala. Osim što me je okrivila, počela mi je i prijetiti. Da, dobro ste pročitali. Doslovno mi je rekla da ako se ne maknem od Svena da ću imati s njom posla, da ću otpočeti rat koji ću na koncu izgubiti. I da, za sve je imala, da tako kažem, alibi. Sve svoje riječi i one donekle normalne i one prijeteće je opravdala ljubavlju. Ona je ta koja ga voli, tako mi je rekla. A ja sam samo jedna obična namiguša koja joj želi sve najgore u životu, koja joj želi oteti sreću.

Nema komentara :

Objavi komentar