subota, 3. studenoga 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2


Na starim stazama

Piše: Božana Ćosić

Napokon sam shvatila, ali uistinu shvatila, da sam pretjerivala i od muhe radila slona. Ohladila sam se i pustila vremenu da me povede. I povelo me je, dokazalo da sam možda samo razmažena djevojka koja je živjela bezbrižno i uvijek imala oslonac. Naravno da oslonac imam i sada i naravno da na neki način i živim bezbrižno, jer, sve brige sam si sama natovarila na leđa bez ikakve potrebe za tim. Sada vjerujem da uopće nisam imala razloga za brigu i koje-kakva istraživanja. Dobro, dosta toga se promijenilo, međutim, bilo bi posve ludo očekivati da će život vječno biti isti i da nam na naš put neće dovesti brige pa čak i one koje smo si sami kreirali u našim glavama. Otkako mislim da sam si ih sama stvorila, možda mi nisu posve nevažne, ali su svakako u onom kutku mene koji miruje i ne izlazi na površinu. Također od tada sve drukčije vidim. Više baš i ne primjećujem ako se mama i tata porječkaju, ako se malkice udalje jedno od drugoga. Češće vidim onu drugu stranu: njihovu ljubav, pažnju i razumijevanje. I moram priznati da mi je jako drago što sam se vratila na stare staze. Puno je lakše kročiti njima.
Ali... sada se opet u moj život vratio Sven. Spomenula sam vam da je prekinuo vezu s Barbarom i da mi se nakon dosta vremena javio. Također sam vam spomenula da mi je žao zbog njihovog prekida, ali i da sam ljuta na njega. Zbilja je ispalo da sam mu potrebna samo kada nema nikoga drugog. Ja sam mu prijateljica samo onda kada nema izbora. To nije u redu i naravno da sam mu to prvom prilikom spomenula. Osim što sam odlučila ne uveličavati stvari, odlučila sam i uvijek reći što želim. Neću više nikome šutjeti, pa ni Svenu. Ma koliko god bili dobri i koliko god nas vezalo prijateljstvo reći ću mu što ga ide. Možda je tako i najbolje. Biti iskren ponekad je dvosjekli mač, ali opet, bolje je biti iskren i znati na čemu si, nego se obmanjivati lažima. Ako Sven želi da i dalje budemo ono što smo bili, morat će mi mnogo toga objasniti. Više mu ne prolazi priča o njegovom tati, našim roditeljima i priči koja na koncu i nema ništa s nama. Slutila sam da je zapravo u pitanju bila Barbara i bila sam u pravu. Nije ona njemu branila da se viđa s prijateljima, dapače, htjela je da nas upozna. Stvar je bila u njemu. Napokon mi je priznao zašto se ponašao kako se ponašao. Zašto me je izbjegavao i odlučio se ne javljati. Zašto je skrivao Barbaru... Razlog je što je zaljubljen u mene. Znala sam. Znala sam da je to u pitanju i sve vrijeme sam čekala ovaj trenutak. Pogodio me je na čudan način. S jedne strane ga vidim kao brata, a s druge... nisam hladnokrvna, uopće ne. I to je ono što mi sada ne da mira i što me je posve okupiralo.

Nije li život čudan? Nismo li mi čudni? Riješimo se jedne bezvezne brige, a onda si natovarimo dugu.

Nema komentara :

Objavi komentar