Što je pisac htio reći

O PROMJENAMA

Piše: Vlatka Planina

Dugo nisam pisala kolumnu. U posljednjoj sam vam se ispričala, objasnila kako trebam vremena za sebe i neke privatne stvari i, za razliku od tisuću puta prije toga, ovog sam puta to vrijeme i iskoristila. Da, znam da bi se kolumna trebala redovito pisati i znam i da književna kolumna po defaultu ne bi trebala biti vezana uz privatan život autora, no ako me pratite ili ste nešto moje čitali znate da sve što pišem pišem iz srca: bilo romane, poeziju, postove na svojoj fejs stranici ili, u ovome slučaju, kolumnu. Beskompromisno vjerujem u kvalitetu nad kvantitetom i odbijam pisati pro forma. Ne da ne bih znala, bih, svatko tko se dovoljno dugo i ozbiljno bavi pisanjem nauči sklepati solidan članak neovisno o tematici, no ja pisanje smatram produžetkom svog duha, srca, duše, kako god već to nazivali, i pisanje ispunjavanja kvote radi smatram samoizdajom. Stoga ste, eto, ovu kolumnu nešto duže čekali.

Što je pisac htio reći

NEMREM...

Piše: Vlatka Planina

Dragi svi,

dok ovo pišem pažnja mi leti na juniora koji mlati po mojoj gitari, juniora koji sluša jutjub dječje pjesmice na 80+ decibela, juniora koji se penje na kutiju kako bi mogao gledati kroz prozor, juniora koji pokušava rastaviti tatin kompjuter...

Ne, nemam četvero djece. Imam jedno. Prekrasno i Posebno. Koje ljeti ne ide u vrtić i s kojim ta dva mjeseca provodim između 22 i 24 sata dnevno. Osim toga, preuređujemo stan. Svoj divni, majušni stan. S budžetom od ispod tisuću kuna. A to znači puno kreativnosti, puno sam svoj majstor uradaka i puno, puno nereda. U kuhinji nam se trenutno između ostalog nalaze i dva monitora, biciklić i triciklić, bočna stranica starog kiderbeta, ubodna pila, bušilica, roba koja se suši i ladičar koji nam je viška. I to je nakon što smo jučer većinu toga pospremili.

Uz to, a hoće to često, kaos izvana prati kaos iznutra. Ovo sam ljeto napokon pronašla zid.

Svi mi imamo svoj zid. Chris Brecheen napisao je odličan post o njemu na svom blogu (guglajte Chrisa Brecheena, pogotovo vi koji pišete). To je onaj zid u koji se zabijemo punom brzinom nakon što mjesecima ignoriramo znakove upozorenja: dosta je, uspori, predahni, pod stresom si, napravi pauzu. Čitala sam dosta o tom zidu no nikad dosad nisam doživjela susret s njim. Jer, helou, to sam ja, übermensch i überproduktivni pisac koji je u tri godine izdao pet romana i dvije knjige poezije, uz uredno hendlanje ostatka života. Meni se zid ne događa. Ali dogodile su se one famozne Isusove godine i potreba za dubokom introspekcijom, dogodila se i potreba za rješavanjem nekih stvari same sa sobom a koje sam puno predugo odgađala, dogodio se i nenadani odlazak dragog prijatelja i nenadana godinu duga odgoda dolaska drugog dragog prijatelja... I sve to plus uobičajeno stresno ljeto dovelo je do toga da sam prije nekoliko tjedana uslijed dvaunoći nesanice najprije obrisala novi roman koji sam započela pisati a zatim odfrendala sve ljude s fejzbuka i deaktivirala profil. Ja, pisac u punom naletu kreativne snage, totalni ovisnik o društvenim mrežama i vjerni fejsbukovac punih jedanaest godina. Iduće jutro dobila sam nekoliko paničnih poziva dragih mi ljudi - mislili su da se nešto strašno dogodilo, da je netko umro, da sam u bolnici. I nisu mi baš previše vjerovali kad sam im rekla da mi je samo dosta. Da trenutno jednostavno nemrem. Ali bili su dovoljno pristojni i razumni da me ostave na miru.

Prije nekoliko dana vratila sam se na fejzbuk. No imam desetak prijatelja i nisam gotovo uopće aktivna; koristim ga jedino za praćenje nekoliko stručnih grupa vezanih uz juniora. Jednako sam tako odustala od pisanja, u onom smislu predanog, planskog, ciljanog pisanja. Muze su još uvijek tu i možda će mi i zamjeriti što ih ignoriram, no priča koju pišem, ako je doista dobra, bit će tu i za mjesec-dva: kad junior krene u vrtić, kad dovršimo preuređenje stana i kad ispijem dovoljnu količinu četverosatnih jutarnjih kava u miru, tišini i samoći. Znaju muze, koliko im god bilo krivo, da bez kvalitetno funkcionirajućeg medija njihova poruka neće biti vjerno prenesena na papir. Slučajno napisati loš roman može se dogoditi svakome i oprostivo je. No uništiti dobru priču zbog vlastitog ega i nedostatka strpljenja, e to je već nešto sasvim drugo. Tako da ćete, dragi knjigoljupci, moj novi roman ovog puta malčice duže čekati. No barem ćete znati da sam u njega dala sto posto sebe i da čitate priču onakvu kakva je trebala biti napisana, a ne onakvu kakvu je polufunkcionirajući pisac uspio sklepati. A to vrijedi čekati.

A sad, sad si idem skuhati kavu, a vama želim ugodan početak tjedna.

Do čitanja,

vaša najdraža knjigopiskinja

Što je pisac htio reći

SAVRŠENI ROMAN

Piše: Vlatka Planina

„Meni je tvoj prethodni roman bolje sjeo.“ kaže meni moj dragi prijatelj na nedavnoj kavi. Govori mi to sa zadrškom znajući da mi je njegov sud važan, no isto tako svjestan koliko cijenim njegovu iskrenost. Samo kimnem glavom. Razumijem ga, znam kakva je osoba i znala sam unaprijed da mu Okno neće sjesti onako kako se nadao.

Što je pisac htio reći

KOLEGAMA OD KNJIGE

Piše: Vlatka Planina

Kad sam imala dvadeset i pet godina odlučila sam da je vrijeme izdati knjigu. Pišem još od osnovne škole i uvijek sam se hvalila da ću do dvadeset i pete godine izdati prvu knjigu, do tridesete prvi roman, a do trideset i pete imat ću deset objavljenih knjiga. Prvi korak bio je, dakle, izdati prvu knjigu prije nego otpuhnem plamen na dvadeset i šestoj svjećici.
Krenula sam u akciju. Skupila sam stotinjak najboljih pjesama, pretipkala ih iz bilježnica na računalo, a nakon nekoliko dana pretraživanja i guglanja pronašla sam i adrese desetak izdavača kojima ću rukopis poslati. Trud je urodio plodom: na moje iskreno iznenađenje jedan mi se izdavač javio i odlučio knjižicu izdati unatoč mojoj potpunoj anonimnosti u književnom i javnom svijetu.

Što je pisac htio reći

DRUGA STRANA

Piše: Vlatka Planina

Nedavno sam s jednom kolegicom književnicom vodila razgovor koji me ponukao na pisanje ove kolumne. Iako se svakoj kolumni trudim dati pozitivni „štih“, ponekad treba progovoriti i o drugoj strani. No, da ne dužim: kolegica književnica obratila mi se jer se našla u dilemi - jedan joj je časopis ponudio suradnju, dobro plaćenu. Sama ponuda zvučila je odlično, a dodatna je zarada u današnje vrijeme itekako dobrodošla. No postojao je problem: ono što bi trebala pisati bilo bi trivijalno, za mase, te debelo ispod njezine uobičajene razine i kvalitete pisanja. Stoga me pitala za savjet, no ja joj nisam znala išta pametnoga reći. I sama sam se jednom prilikom našla u sličnoj situaciji, i odbila sam takvu ponudu. No u tome trenutku financijska mi je situacija bila podnošljiva i mogla sam spojiti kraj s krajem i bez dodatne zarade. Da je situacija bila drukčija...

Strahovito je teško prodati vlastit obraz i vlastito ime. Jer, većina pisaca od svoga pisanja nema nikakve koristi: nema tu velike slave, ugleda niti financijske stabilnosti. Jedino što pisac ima jest satisfakcija u tome da radi ono što diše, živi i voli, da radi to nabolje što može i sa sto posto sebe i srca u svakome slovu, te da šačica ljudi to pisanje cijeni. A ako se pisca toga liši, te kvalitete i autentičnosti njegova pisanja, i to ne zbog njegove lijenosti ili nekompetentnosti već zbog surove stvarnosti i činjenice da ni najvrsnije pisanje, ako se ne unovči, ne može platiti režije, postavlja se pitanje što tada od pisca ostaje i je li on i dalje cjelovit i neovisan individualac.

Za svakog umjetnika njegovo je kreativno stvaranje integralni dio njegove osobnosti, neodvojivo od njega samoga. Biti primoran prodati dio te osobnosti za puko preživljavanje govori prvenstveno o društvu u kojem živimo, jer društvo je civilizirano i napredno onoliko koliko ulaže u kulturu.

"U društveno-evolutivnom smislu, civilizacija označuje višu razinu društvenoga razvoja, razvijeniji oblik materijalnih i kulturnih dobara i društvenih potreba, nasuprot divljaštvu..." kaže Hrvatska enciklopedija. Ako se vodimo tom definicijom moglo bi se štošta, a ništa od toga pozitivnoga, o našemu društvu reći. No dokle god se isto to društvo, izuzev šačice vladajućih, svakodnevno mora boriti za kruh svagdašnji teško da će itko imati sluha za krizu u kulturi. Međutim, time već ulazim u tematiku preveliku i preopširnu za jednu književnu kolumnu. Preostaje mi stoga tek gajiti nadu u bolje sutra i pisati: uporno, prkosno, nezasitno, u ime svih onih koji su svoje morali prodati za HEP, Plinaru ili ratu vrtića. A vladajuće, koji o svima nama i svemu tome odlučuju, prepuštam vlastitoj savjesti. Jer kako god nama „malima“, umjetnicima i neumjetnicima, bilo, mi se barem možemo pogledati u ogledalu.

Što je pisac htio reći XVIII.

Pismo svim mladim piscima

Piše: Vlatka Planina

Dragi mladi skribomanu ili, dakako, skribomanko ;)

Obraćam ti se iako se nikada nismo upoznali, pa ni ne znam tvoje mišljenje o tome da se netko stran upliće nepozvan u tvoje pisanje, no bit ću dovoljno odvažna i uplesti se svejedno, pa makar i tek ovako u teoriji.

Što je pisac htio reći XVII.

O popisima i ljubavima

Piše: Vlatka Planina

Ime mu je bilo Jantar. Imao je oči boje jantara, ili kosu, ili mu se možda tek sunce u kosi prelijevalo u jantar ili staro zlato ili zlatnu boju meda od bagrema. Predaleko su ti dani da bih ih se tako živopisno sjećala. No sjećam se da sam imala devet godina. On je imao trinaest iako je isto tako mogao imati i stotinu i trinaest, toliko mi je bio dalek, tajnovit, odrastao. Imao je djevojku, nisam joj zapamtila ime, i prolazio je s njom, a možda i bez nje, no on sam sasvim sigurno, u dječjim knjigama uvijek tako bude, neke neobične pustolovine. Njegova je priča završila sretno, njihova baš i ne i sjećam se kako sam tad prvi put ispustila suzu za nekoga koga nisam poznavala. Iako ga zapravo jesam poznavala, koliko god knjiški moljac može poznavati knjigu.

Što je pisac htio reći XVI.

Kako dobro pisati

Piše: Vlatka Planina

Dragi nasumični čitatelju, ovo će zasigurno biti moja najnezahvalnija kolumna dosad, ne za tebe već za mene samu. Naime, u ovoj ću kolumni pokušati dati nekoliko praktičnih savjeta o tome kako dobro, ili barem bolje, pisati. Svjesna sam da ću time kod pojedinaca izazvati skepsu i sumnju u svoju legitimnost da se u takvo savjetovanje upustim te da će biti onih, i u spisateljskim i u čitateljskim krugovima, koji se s mojim stavovima, savjetima i razmišljanjima neće slagati. Mogla bih se protiv toga braniti činjenicama da imam odgovarajuće obrazovanje te, unatoč prosječnospisalački nezrelim godinama, pozamašan, a rekoše mi i kvalitetan, spisalački staž: računamo li prve ozbiljne i kasnije i službeno ukoričene piskarije dolazimo do sume od šesnaest godina staža, a računamo li i ranije Lidrano/nagrađivane/školske novine  radove, brojka se penje na ponosnih dvadeset i pet.

Što je pisac htio reći XV.

Vjeruješ li u muze

Piše: Vlatka Planina

„Vjeruješ li u muze?“ probudilo me jutros pitanje. Kao školski primjer malčice uvrnutog umjetnika, često raspravljam sama sa sobom.

„Kako to misliš - vjerujem li u muze?“

„Pa točno tako, vjeruješ li u muze, u vrelo nepresušne inspiracije u koje samo trebaš zaroniti? Vjeruješ li da sve ovo što pišeš zapravo dolazi negdje izdaleka, in nekih drugih, nepoznatih sfera?“

Što je pisac htio reći XIV.

Kako izdati knjigu

Piše: Vlatka Planina

Dragi nasumični čitatelju, ovo će biti jedna manje ljepuškasta a više praktična kolumna pa te ponajprije molim za razumijevanje zbog povremene neelokventnosti. Također, ova kolumna namijenjena je ponajprije piscima, pjesnicima, skribomanima i kolegama od pera, u nadi da će im pomoći premostiti onaj sedmomiljni korak od piskaranja na papir do ukoričena izdanja. Ovdje neće biti govora o samoizdavaštvu već o klasičnom načinu izdavanja, preko neke od nakladničkih kuća, što je, često mi govore, u Lijepoj Našoj gotovo nemoguć pothvat. Ja ne bih rekla da je gotovo nemoguć, no teži od samoizdavaštva zasigurno jest. Upravo zato i pišem ovu kolumnu.

Dakle, krenimo na ovaj konkretan, praktični dio:

Što je pisac htio reći XIII.

PROFESIJA PISAC

Piše: Vlatka Planina

U posljednje vrijeme pišem više unatoč nego zbog.
Junior je bolestan, a dječje bolesti neminovno stavljaju i život na stand by, kud li ne pisanje. Ipak, uhvatim se kako pišem svaki dan, i to dobro. Šokantno dobro, zapravo, i to ne samo s obzirom na situaciju.

Što je pisac htio reći XII.

ALMOST FAMOUS

Piše: Vlatka Planina

Čitam statut jednog našeg uglednog književnog društva. Ide ovako nekako:

"Članom može postati osoba koja je izdala dvije knjige neupitne književne vrijednosti koje su popraćene relevantnom književnom kritikom."

Ostala društva imaju gotovo identične kriterije.

Što je pisac htio reći XI.

KNJIGOPOPIS

Piše: Vlatka Planina

Dragi čitatelju, odmah ću te upozoriti da sljedećih nekoliko kolumni neće zapravo biti kolumne, nego svojevrstan "to-read" popis. No prije nego što nastavimo, slijedi još jedno upozorenje: ovo neće biti tipičan popis knjiga za čitanje. Ako tražiš neku uobičajeno-društveno-opće-književno-kritički-prihvaćenu listu bestsellera upućujem te na Goodreads ili Booksu ili neki od pregršt književnih časopisa. U njima ćeš naći sve klasične i/ili najnovije knjiške hitove.

Što je pisac htio reći X.

O KREATIVNOJ BLOKADI

Piše: Vlatka Planina

U današnjoj kolumni odlučila sam se uhvatiti u koštac s najvećim strahom svakog umjetnika: kreativnom blokadom. Bit će ovo nešto drukčija kolumna, manje književno-estetska a više praktična, no vjerujem da će biti korisna.

Kreativna blokada, jednostavno rečeno, jest nemogućnost kreativnog izražavanja. Umjetnik ima osjećaj da nije povezan s kreativnim tokom ideja, ništa mu „ne pada na pamet“ a kad i uspije nešto iznjedriti iz sebe, to je u najbolju ruku prosječno, a češće loše.

Iako ne postoji univerzalni lijek za kreativne blokade, postoje načini s kojima možemo smanjiti njihov intenzitet, skratiti njihovo trajanje ili barem umanjiti umjetnikov strah i zaziranje od iste.

Što je pisac htio reći IX.

ŽIVOT SE SASTOJI OD TRENUTAKA

Piše: Vlatka Planina

Život se sastoji od trenutaka.

         Zašto, Vlatka, ali zašto započeti tekst kvaziintelektualnoprosvjetljujućom coelhovskom izrekom? Zato što, dragi čitatelju, ponekad i coelhovske izreke imaju smisla. Nije nužno uvijek hodati s Klaićevim rječnikom pod rukom... no, o tome ćemo nešto kasnije. Vratimo se, za sada, na početak.

Dakle, život se sastoji od trenutaka. Većina tih trenutaka pripada svakodnevici, onim običnim danima kad se ništa zapanjujuće ne događa i kad se na ljestvici od jedan do deset emotivna angažiranost pojedinca kreće negdje oko četvorke. Ne potpuna indiferencija, no ništa vrijedno povišenog pulsa ili navale krvi u obraze.

Što je pisac htio reći VIII.

A ŠTO JE PISAC DOISTA HTIO REĆI?

Piše: Vlatka Planina

„Zašto se ti tek sad počinješ nazivati piscem?“ pita me urednica jednog književnog časopisa u nedavnom video intervjuu.

„Pa“, odgovaram, „mislim da sam se počela nazivati piscem tek onda kad sam zaključila da je moje pisanje dovoljno dobro da bih se mogla tako nazivati.“

Nakon snimljenog intervjua nisam bila zadovoljna tim odgovorom. Da, moja kvaliteta pisanja definitivno je važna za poimanje same sebe kao pisca, ali istina je daleko kompliciranija od toga.

Sigurna sam da nisam jedina koja ima poteškoće odgovoriti na to pitanje. Štoviše, ni najvrsniji književni teoretičari ne mogu se dogovoriti oko odgovora. Dok sam studirala komparativnu književnost, nitko nam  nije dao definiciju pisca.

Što je pisac htio reći VII.

MAGARAC NA PRVOM MJESTU

Piše: Vlatka Planina

„Magarac na prvom mjestu.“
Sjećate li se toga? Netko bi na satu hrvatskoga rekao:
 „Ja i Maja...“
I odmah bi ga ispravili:
„Magarac na prvom mjestu.“
Kad nabrajaš, ti moraš biti posljednji. Stavi druge ispred sebe. Nemoj samo o sebi pričati, i sebe hvaliti. Nemoj biti magarac.

Čini mi se da većinu nas taj osjećaj magarca prati i dan danas. Da, odrasli smo ljudi, no sjećanja iz školskih klupa duboko su nam urezana u pamćenje.

„Nemoj se hvaliti“, govori nam glas u glavi baš kao nekad učiteljica, „nemoj pričati o sebi, nemoj se šepiriti svojim uspjesima. Ta što ti misliš tko si ti?“

Što je pisac htio reći VI.

O VREMENU KOJEG NEMA

Piše: Vlatka Planina

„Nemam vremena.“
Mislim da je to moja najčešće izgovorena rečenica. Zapravo, druga najčešća. Prva je:
„ Gladna sam“.
Ali, o tome ćemo nekom drugom prilikom.
Dok sam studirala, mislila sam da nemam vremena.
A onda sam počela raditi, udala se, postala mama. Sad vidim da mi je vrijeme studiranja bilo najbezbrižniji dio života. I definitivno onaj s najviše slobodnog vremena.
No, dok sam studirala, pisala sam manje nego sad. Djelomično zato što sam pisala samo poeziju, djelomično zato što sam se oslanjala na bljeskove inspiracije, a djelomično zato što sam tada pisanje još uvijek smatrala hobijem. Krajnje ozbiljnim, no hobijem.

Što je pisac htio reći V.

A ŠTO TI MISLIŠ?

Piše: Vlatka Planina

''Put u pakao popločen je dobrim namjerama.''

Još od osnovne škole i onih prvih spisateljskih uspjeha imam naviku to što pišem držati skriveno od pogleda sve dok ne dobije svoju završnu formu. Nije bitno radi li se o poeziji, priči ili, nekada davno, zadaćnici iz hrvatskog, radne verzije mojih piskarija nikada nisu vidjele svijetlo dana.

Sada, kada se i profesionalno time bavim, postala sam još opreznija. Skice onog što pišem dajem na uvid tek nekolicini najvjernijih kolega književnika, i to isključivo u svrhu još jednog para očiju koji mi može ukazati na eventualne tipfelere ili greške u koracima. No, sve savjete vezane uz samu radnju, koliko god dobronamjerni bili, uzimam s distancom i određenom dozom skepse.

Što je pisac htio reći IV.

POŠTO KNJIGA?

Piše: Vlatka Planina

''Nikad u životu nisam prodala knjigu. Ja ih samo poklanjam.''
Nisam ni slutila kakvu će verbalnu paljbu prouzročiti ta rečenica.

Vrijeme i mjesto radnje: utorak; jedan zagrebački klub.
Događaj: promocija moje najnovije knjige.
Autorice verbalne paljbe: dvije iskusnije kolegice spisateljice.

''To mora prestati, i to odmah danas. Moraš cijeniti svoj rad. To je posao.''

Ali, prolazi meni kroz glavu, ne mogu tražiti novac od prijatelja. I obitelji. I poznanika. I kolega na poslu. I mlađih čitatelja. I ljudi koji su mi nešto pomogli. I kolega književnika. I onih koji nemaju novaca. I onih kojima dugujem knjigu jer sam im obećala da ću im ostaviti primjerak još dok je knjiga bila u nastajanju.