Piše: Vlatka Planina
Ime mu je bilo Jantar. Imao je oči boje jantara, ili kosu, ili mu se možda tek sunce u kosi prelijevalo u jantar ili staro zlato ili zlatnu boju meda od bagrema. Predaleko su ti dani da bih ih se tako živopisno sjećala. No sjećam se da sam imala devet godina. On je imao trinaest iako je isto tako mogao imati i stotinu i trinaest, toliko mi je bio dalek, tajnovit, odrastao. Imao je djevojku, nisam joj zapamtila ime, i prolazio je s njom, a možda i bez nje, no on sam sasvim sigurno, u dječjim knjigama uvijek tako bude, neke neobične pustolovine. Njegova je priča završila sretno, njihova baš i ne i sjećam se kako sam tad prvi put ispustila suzu za nekoga koga nisam poznavala. Iako ga zapravo jesam poznavala, koliko god knjiški moljac može poznavati knjigu.
Jantar me godinama pratio. Pročitala sam i prije i poslije njega stotine, moguće dosad čak i tisuće knjiga, toliko da sam čitavo đačko doba u kvartovskoj knjižnici knjige posuđivala bez iskaznice jer bih samo tako mogla uzeti šest, sedam, osam knjiga; i gutala bih ih u dahu i za dva, tri dana vraćala bih ih, pročitane sve do jedne, i uzimala novih šest, sedam, osam... Da sam ih posuđivala legalno sigurna sam da bih dobila nagradu čitatelja godine. No, od svih tih silnih romana nitko me nikada nije privukao kao Jantar i njegova priča. Kad bih se usudila biti potpuno iskrena i zanemarila strah od upitnika nad tuđim glavama jer tko se, zaboga, normalan zaljubljuje u likove iz knjiga, rekla bih da je Jantar bio moja prva ljubav.
S godinama i kvantitetom pročitanih knjiga detalji njegove priče počeli su blijediti. Danas se više ne sjećam gotovo ničega, čak niti imena autora, osim da je bio Slaven, možda Čeh ili Poljak ili tako nešto, niti naslovnice, niti samog naslova knjige. Ali sjećam se, kao da je bilo jučer, kako sam se osjećala dok sam je čitala.
U ovim godinama, nakon pozamašnog čitateljskog staža, mogu nabrojati na prste ruku knjige koje su me toliko dotaknule. Vrlo sam zahtjevan i kritičan čitatelj, imam visoke kriterije i što više čitam teže me je oboriti s nogu, a kamoli me natjerati da ispustim suzu.
No zato pokušavam tako pisati: zamamno, pitko, zavodnički, pokušavam uvući čitatelja u priče toliko duboko da one zauvijek ostanu u njima, barem malo, malčice, barem kao osjećaj, treperenje u srcu, pogled u prazno nakon što priča završi... A book hangover, rekli bi Englezi.
Ali, ta kakve sve ovo veze ima s popisima za čitanje? Ama baš nikakve. Jantar se nikada neće naći ni na kakvom popularnom popisu. Kao niti jedna od mojih ostalih moj-život-više-nema-smisla-jer-nikada-više-neću-pročitati-ništa-ovako-dobro knjiga. No srećom, nikada se nisam pokoravala popisima, pravilima, šprancama, ni u čitanju ni u pisanju ni u stvarnom životu; radije sam slijedila intuiciju i srce. I nisam požalila niti jedan jedini put.
Stoga, dragi čitatelji, birajte i čitajte ono što vam u onom prvom trenutku susreta zagolica maštu i srce. A popise ostavite tamo gdje pripadaju: u tjednim kupovinama i sastojcima za kakav ukusan kolač. I, ako netko od vas kakvim čudesnim putevima naleti na knjižicu o dječaku koji se zove Jantar, neka mi, molim vas, javi ime pisca ili barem knjige; rado bih se s njime još jednom podružila: ne znam, naime, je li moguće prve ljubavi proživljavati dvaput, ali bilo bi mi neizmjerno drago saznati.
I za sam kraj, dragi kolege i kolegice knjiški moljci, pišite mi, imate li i vi svog Jantara?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.