Kolumne

utorak, 13. lipnja 2017.

Što je pisac htio reći XV.


Vjeruješ li u muze

Piše: Vlatka Planina

„Vjeruješ li u muze?“ probudilo me jutros pitanje. Kao školski primjer malčice uvrnutog umjetnika, često raspravljam sama sa sobom.

„Kako to misliš - vjerujem li u muze?“

„Pa točno tako, vjeruješ li u muze, u vrelo nepresušne inspiracije u koje samo trebaš zaroniti? Vjeruješ li da sve ovo što pišeš zapravo dolazi negdje izdaleka, in nekih drugih, nepoznatih sfera?“

I tom je mišlju moj plan da napišem kolumnu o nečem sasvim desetom neslavno propao, a zamijenila ga je tematika muza.

U grčkoj mitologiji muze su bile božice koje su nadahnjivale umjetnike. Sami umjetnici nisu bili odgovorni za svoje stvaranje. Ako bi im muze bile sklone, njihovo bi kreativno izražavanje cvalo. U suprotnome, suočavali bi se s kreativnom sušom.

Danas problematici kreativnog stvaranja pristupamo kudikamo drukčije, no ostaje činjenica da kreativnost, bilo u obliku ideja ili pak forme/stila/kvalitete djela, doista ne ovisi o umjetniku samome. No, iako frustrirajuće, ima u tome i nešto oslobađajuće, olakšavajuća okolnost za koju se osobno volim uhvatiti kad god mi se dogodi razdoblje u kojem moje pisanje nije na zadovoljavajućoj razini.

„Nisam ja kriva, nemam inspiracije.“ slegnut ću ramenima u takvim trenucima, bez previše uzrujavanja. Mnogo mi je lakše svaliti neuspjeh na nešto izvana, neki misteriozni entitet koji mi, eto, ovog časa nije sklon, nego preuzeti punu odgovornost za ono što se na papiru (ne) događa.

S druge strane, postoje i druge vrste muza, one u ljudskom obliku, one o kojima me često propitkuju.

„Za koga si napisala ovu pjesmu?“

„Ima li što autobiografsko u tvojim romanima?“

Često pitaju, no ja rijetko odgovaram. Nezahvalno je to pitanje, još nezahvalnije dati zadovoljavajući odgovor. Ljudi očekuju konkretno ime, kao što je za Yeatsa bila Maud Gonne ili za Whitmana predsjednik Lincoln. No istina je rijetko tako jednostavna.

Kad pišem, ja uvijek krećem od sebe, od vlastitih osjećaja, misli, sjećanja, pogleda na svijet. I događalo se, mnogo više puta no sam najčešće voljna priznati, da moja ljubavna poezija i ljubavne scene u romanima povezujem s osobama koje volim ili sam nekada voljela. No kad bi moje pisanje na tome stalo nikada ne bih pisala išta bolje no prosječno. Jer koliko god nekoga voljela, ja ne pišem samo za njega – ja pišem za svijet. Umjetnost je toliko dobra koliko ljudi uspije dotaknuti. A da bi mogla dotaknuti svijet ona mora nadići ono osobno, dnevničko ja i svoju bit ogoliti i pročistiti do te mjere da ostane samo njezina najistinskija srž koja je univerzalna i zajednička svim ljudskim srcima te koja, kao takva, može svako srce dotaknuti. Naravno da je teorija ovdje mnogo jednostavnija od prakse i da je takvo što prije težnja nego cilj. No usredotoči li se umjetnik na takvo kreativno djelovanje umjesto da se sputava u pokušaju da piše ne samo o muzi, već i muzi samoj, ono što će takva kreativnost iznjedriti kudikamo je kvalitetnije i mnogo izglednije ostaviti trag.

Tako da, vjerujem li u muze? Da. No kad pišem, pišem Urbi et Orbi. Jer, na kraju, muza nije važna. Nije ni pisac. Ono što jedino jest važno i vrijedno poslati u svijet jest ono što se zbiva između muze i spisateljskog srca. A to je, mislim, i najveća čast kojoj se muzi može odati: čitavom svijetu priznati koliko je voliš.

Nema komentara :

Objavi komentar