Što je pisac htio reći XVIII.

Pismo svim mladim piscima

Piše: Vlatka Planina

Dragi mladi skribomanu ili, dakako, skribomanko ;)

Obraćam ti se iako se nikada nismo upoznali, pa ni ne znam tvoje mišljenje o tome da se netko stran upliće nepozvan u tvoje pisanje, no bit ću dovoljno odvažna i uplesti se svejedno, pa makar i tek ovako u teoriji.

Prije...uh, podosta godina, kad sam bila točno dvostruko mlađa no danas, imala sam sreću preko jednog prijatelja poslati svoje piskarije jednome našemu poznatom pjesnikopiscu, u nadi da će mi dati neke savjete i smjernice kako dalje razvijati i glancati svoj talent te kako izvući iz svoga pisanja ono najbolje i autentično. Njegovo prvo pismo još uvijek čuvam premda nisam sentimentalna osoba i ne vežem se za stvari, no čuvam ga jer je jedna od stvari koja mi je promijenila život i uputila me baš tamo kamo sam trebala ići. Tek iz ove današnje perspektive vidim koliko je posao savjetnika/mentora težak i zastrašujuć i koliko odgovornosti sa sobom nosi. I ne osjećam se, da budem sasvim iskrena s tobom, potpuno dorasla zadatku, jer i sama još uvijek učim i istražujem dubine svoje samosvjesnosti i, posljedično, svoga pisanja. No, bilo bi mi mnogo više krivo da ti zbog toga ne napišem ništa stoga, evo, pišem, u najboljoj namjeri i najbolje što mogu.

Najprije ti moram reći da talent neupitno imaš. On leži u svima nama, u manjoj ili većoj mjeri. I da, talent je veoma važna stavka u pisanju, jer nikakva količina rada ne može zamijeniti naklonost Muza. No kako bi tvoj talent rastao i razvijao se isto kao što i ti rasteš i razvijaš se, pokušaj se, barem u pisanju za sebe i svoj gušt, odmaknuti od takozvane "školske" forme. U školskim sastavima i pjesmama profesor od učenika traži da pišu o sebi i svome viđenju svijeta, no pisanje, a pogotovo poezija, zapravo je nešto sasvim drugo. Da, svako pisanje i svaki kreativan rad polazi od autora, od njegovog sebstva, od onoga što čuči u njemu. No poezija je tu da bi dotaknula drugoga, da bi taj drugi u njoj pronašao sebe. Jesi li ikada pročitao ili poslušao pjesmu koja baš kao da govori o tebi? E, upravo se o tome radi. Poezija je, u onom najopćenitijem smislu, dobra onoliko koliko srca može dotaknuti. I upravo zato treba polaziti od sebstva, jastva ili kako ga već želiš nazvati. Ne, nisam se pogubila u pisanju, dopusti da ti pojasnim:

svi smo mi različiti, svako od nas je jedinstven i autentičan. No, s druge strane, svi mi, čitavo čovječanstvo, imamo toliko slična srca, s istim strahovima, nadanjima, nesigurnostima, nesavršenostima, strepnjama i tajnim željama. To su mahom stvari koje svak od nas drži duboko u sebi i plaši se pokazati ih svijetu iz straha da će biti ismijan, odbačen, promatran ispod oka. No upravo takve stvari, kada se izreknu na glas, sadrže u sebi najveću snagu i potencijal da se povežu s onim skrivenim u svima nama. I upravo o tome valja pisati, ma koliko se to katkad činilo strašnim. Jer ako pisac ne otvori srce svijetu neće moći otvoriti niti tuđa srca. Stoga pokušaj proniknuti u sebe, pronaći onog pravog, najistinskijeg sebe, onog ispod svih maski, društvenih uloga, onoga što misliš da bi trebao biti i što drugi misle da bi trebao biti. I kad se tako ogoliš do same svoje biti, upitaj tog sebe o čemu želi pisati i što želi poručiti svijetu, što on smatra da bi svijet trebao znati. Možda je to ljubav u njemu, možda neka skrivena čežnja, možda nešto sasvim treće. I onda, kada pronađeš o čemu želiš pisati, upitaj se sljedeće: kako da od toga napišem nešto s čim se mogu poistovjetiti ne samo osoba o kojoj pišem ili meni najbliskiji prijatelji i obitelj, nego netko tko me nikada nije upoznao? Što u njegovu srcu želim pobuditi, na što ga želim podsjetiti, kakav osjećaj u njemu uskovitlati? I tada piši. Naravno, to ne znači da ćeš svaki puta uspjeti u tome, no da uspiješ i svaki stoti put, znat ćeš da sve što pišeš pišeš doista iz sebe.

Isto tako, nemoj se bojati eksperimentirati sa stilom. Pokušaj pisati slobodnim stihom, proučiti kako tvoriti ritam bez rime i vezanog stiha, igraj se s riječima i zvukovima, izbjegavaj opća mjesta, ustaljenje fraze, patetiku, ono što je već tisuću puta rečeno: suze kao kiša, oči poput neba ili mora, mašta koja leti... I pokušaj pronaći vlastiti stil, opise, nešto što nitko na ovom svijetu osim tebe ne bi mogao napisati. Prouči opise u primjerice knjigama Alice Hoffman, Joanne Harris i Phillipa Pullmana, bilo u originalu ako vladaš engleskim ili u našem prijevodu, pogledaj kako oni koriste opise, koliko bogat vokabular koriste i kako se neprekidno igraju riječima, metaforama i onomatopejama. Pogledaj i ritam njihovih rečenica, kako klize i neometano teku. Ritam je strahovito važan čak i u prozi, ako želimo prozu koja je tečna i koju čitatelj neće ispuštati iz ruku. Od poezije, pokušaj uzeti u ruke pjesme Walta Whitmana, one kraće, duže bi ti mogle biti malčice prezahtjevne, ili Sufi pjesnika poput Rumija i Hafiza. Priđi im ne samo kao strastven čitatelj već i kao suborac od pera, kritički, i prouči njihovo slaganje stihova, melodioznost i ritmičnost riječi, i sveukupne cjeline, pa se zatim, ako želiš i ako ti srce za tim žudi, vrati rimi i vezanom stihu - no ovaj put ćeš pisati u rimi jer upravo tako želiš pisati a ne jer ne znaš drukčije.

I najvažnije od svega, ne zaboravi da je pisanje igra. Prvenstveno je cilj zabaviti se, uživati u tome, osjećati to kao ogranak srca, opipljivu manifestaciju duha ili duše, produžetak samoga sebe. Slušaj svoje šesto čulo i vodi se za njim i u pisanju i u životu, i nemoj se plašiti biti ti i u svijetu mašte i u stvarnome svijetu. Jer vjeruj mi, savršen si točno onakav kakav jesi. I ako smogneš hrabrosti izliti tog sebe u svoje pisanje, sigurna sam da će se za tebe kao pisca u nadolazećim godinama i te kako čuti.

Želim ti svu sreću u stvaranju i življenju :)

Vlatka