Kolumne

nedjelja, 9. srpnja 2017.

Što je pisac htio reći XVI.


Kako dobro pisati

Piše: Vlatka Planina

Dragi nasumični čitatelju, ovo će zasigurno biti moja najnezahvalnija kolumna dosad, ne za tebe već za mene samu. Naime, u ovoj ću kolumni pokušati dati nekoliko praktičnih savjeta o tome kako dobro, ili barem bolje, pisati. Svjesna sam da ću time kod pojedinaca izazvati skepsu i sumnju u svoju legitimnost da se u takvo savjetovanje upustim te da će biti onih, i u spisateljskim i u čitateljskim krugovima, koji se s mojim stavovima, savjetima i razmišljanjima neće slagati. Mogla bih se protiv toga braniti činjenicama da imam odgovarajuće obrazovanje te, unatoč prosječnospisalački nezrelim godinama, pozamašan, a rekoše mi i kvalitetan, spisalački staž: računamo li prve ozbiljne i kasnije i službeno ukoričene piskarije dolazimo do sume od šesnaest godina staža, a računamo li i ranije Lidrano/nagrađivane/školske novine  radove, brojka se penje na ponosnih dvadeset i pet.

No osobno sam zagovornik opravdane skepse i sumnje, pa se stoga braniti neću. Uostalom, ovo što ću ponuditi tek su savjeti, a ne činjenice niti dogme, napisani u dobroj volji i namjeri. Stoga mi, čitatelju, oprosti ako ti što od toga zazvoni pogrešnom notom. Svi mi u svojim komunikacijama i interakcijama polazimo od nas samih i onoga što je istinito za nas. Niti ja, eto, ne znam išta drukčije.

No, dosta okolišanja, krenimo.

 1.  Ritam

 Ritam je, usudit ću se reći, moguće i najvažnija odlika dobre književnosti i to, suprotno opće uvriježenom mišljenju, u gotovo jednakoj mjeri i u poeziji i prozi. Dobra književnost je kao muzika, teče fluidno i lako, naizgled bez pauze i zastajkivanja, njezin ritam, iako promjenjiv, neprestano je u ravnoteži. Takvo štivo zove da ga se čita, katkad i na glas, s jednakom lakoćom klizi uz glasnice i niz usne kao i u pamćenje, ne umara čitatelja, ne dosađuje mu, ne traži od njega da se odviše napreže ili da preskače dijelove teksta, prilagođava svoju protočnost kompleksnosti radnje, samo navodi čitatelja da spontano projuri tekstom tamo gdje je radnja tek površna a uspori i odmjeri korak na mjestima gdje radnja to zahtjeva. Postoji mnogo načina manipulacije ritma: od interpunkcije, duljine  i prelamanja rečenica, odlomaka ili pak stihova do izbora vokabulara, stila pisanja te upotrebe stilskih figura i ponavljanja. I dok je nemoguće dati konkretan savjet o upotrebi gore navedenog jer kombinacija ima bezbroj, najvažnije jest zapravo osvijestiti važnost ritma i njegove uloge u pisanju. Kada se tekst piše, ili barem prepravlja, imajući neprestano na umu njegovu unutarnju muziku mnogo je lakše uočiti neravnine, prepreke, spoticanja, te ih zagladiti i maknuti ih s puta.

 2. Forma

Ovdje ću se ponajprije usredotočiti na poeziju, i to poeziju na hrvatskom. Hrvatski je jezik iznimno kompleksan: ima sedam padeža, tri roda, čitavu četu nastavaka i završetaka riječi te više glasovnih promjena nego što ih prosječni govornik može nabrojiti, a kamoli objasniti. Zbog svega toga hrvatski je veoma nezahvalan za pisanje u zadanoj formi. A upravo je zadana forma, kao primjerice sonet, ono od čega mnogi pjesnici kreću. Takva je odluka uglavnom rezultat fascinacije engleskim sonetima, no valja imati na umu da je engleski zbog svoje jednostavne gramatike, nepromjenjivih oblika riječi te fleksibilne sintakse mnogo pogodniji za takav način pisanja. Rezultati hrvatskih amaterskih pokušaja pisanja u zadanoj formi najčešće su ispodprosječni, a često i jednostavno - loši. No prije negoli navučem na sebe bijes pobornika "klasičnog" stila pisanja, naglasit ću da nikako nisam protiv pisanja u zadanoj formi te da, naravno, postoji na hrvatskom jeziku poezija iznimno kvalitetna unatoč svoje sputanosti formom. Ja tek pozivam na oprez pri takvome pisanju te napominjem, ne, zapravo, svesrdno molim autore da shvate da rima i forma pjesme moraju zvučati prirodno, kako da je to njihov iskonski, pravi oblik, kao da, i da žele, ne bi mogle biti ništa doli ovo što jesu. No realnost je često takva da pjesme u zadanoj formi izgledaju kao puzzle koje je netko prisilno spojio, a koje zapravo ne pripadaju istoj slici, a zvuče disonantno, nespretno, rascijepano i nemaju veze s uzvišenim poetskim stilom kakvog bi trebale predstavljati. A piscu tada ostaje odluka želi li se zadovoljiti s takvim poetskim djelom i je li vrijedno kompromitirati kvalitetu u ime forme. Moje je mišljenje: apsolutno ne.

 3.  Radnja

I ovdje ću se, suprotno očekivanjima, zadržati na poeziji. Neki pjesnici početnici pišu na način koji više nalikuje nasumičnom razbacivanju i slaganju pjesničkih metafora i slika nego pravome pisanju. Poezija, iako naravno u sažetoj formi, mora nešto uputiti svijetu. Svatko može otvoriti rječnik stranih riječi, izvući iz njega tridesetak izraza i više ih ili manje spretno spojiti u cjelinu, zatim tu cjelinu razlomiti u stihove i nazvati to poezijom. No to nije poezija, to je  najobičnija pjesnička slika. Prava poezija je tu da dotakne, da prožme, da kao i bilo koja druga književnost poruči i podari nešto svijetu u koji je poslana. Ako toga nema, ne postoji ta pjesnička slika i estetika koja bi je mogla učiniti ičim više no propalim pokušajem ili, u najboljem slučaju, osrednjom.

 4.  Srce

Mislim da je svima jasno o čemu ću u ovom posljednjem dijelu govoriti. Ne postoji, i ne mogu to dovoljno naglasiti i kategoričkije stajati iza toga, izvrsna književnost koju je pisac napisao sretno i bez muke. Pisanje, ako je pravo, mora dolaziti iz srca, i to iz onog dijela srca koje nipošto i ni u kojem slučaju ne želimo otkriti javnosti. Kada maknemo vlastiti ego, uloge i maske iza kojih se skrivamo i koje su nam dodijeljene, sve ono što nas čini pogodnim članovima društva, prosječnima, prikladnima, prihvatljivima, "normalnima", ostaje onaj dio nas s kojim se katkad ni mi sami ne usudimo uhvatiti u koštac. To je dio srca u kojem nosimo najveće ljubavi i najteže traume, iracionalne strahove i neopravdana nadanja, čežnje kojih se sramimo, misli s kojima se nemamo hrabrosti suočiti, sve ono što nas čini ljudskima. I upravo iz tog dijela srca treba pisati i jedino će takvo pisanje doista odrezonirati u drugome, jer će dotaknuti isti onaj skriven i prešućeni dio njega i poručiti mu da nije sam u svojoj začudnosti, pogrešnosti, nesavršenosti, da postoji netko, barem još netko, tko je isti kao i on. Znam to najbolje iz vlastitog iskustva: najbolje pjesme i one koje su napravile daleko najveći odjek bile su one koje sam izdavaču poslala iz čistog mazohizma, a zatim sam, kad su knjige napokon izišle iz tiska, nekoliko puta došla u napast da sve primjerke kupim i istrgnem dotične stranice kako ih nitko nikada ne bi pročitao, a pogotovo onaj za koga su napisane.

Ali jedino se tako pisati može i jedino tako pisati vrijedi. Ostalo je tek puko pretvaranje, imitacija spisateljskog života.

S ovime današnju kolumnu privodim kraju. Radujem se svim kritikama, neslaganjima u mišljenju i opovrgavanjima. A tko zna, možda nešto od ovog i odjekne baš onako kako treba i tamo gdje treba. Jer, na kraju krajeva, pisano je, pogodili ste - od srca.

Nema komentara :

Objavi komentar