Što je pisac htio reći

DRUGA STRANA

Piše: Vlatka Planina

Nedavno sam s jednom kolegicom književnicom vodila razgovor koji me ponukao na pisanje ove kolumne. Iako se svakoj kolumni trudim dati pozitivni „štih“, ponekad treba progovoriti i o drugoj strani. No, da ne dužim: kolegica književnica obratila mi se jer se našla u dilemi - jedan joj je časopis ponudio suradnju, dobro plaćenu. Sama ponuda zvučila je odlično, a dodatna je zarada u današnje vrijeme itekako dobrodošla. No postojao je problem: ono što bi trebala pisati bilo bi trivijalno, za mase, te debelo ispod njezine uobičajene razine i kvalitete pisanja. Stoga me pitala za savjet, no ja joj nisam znala išta pametnoga reći. I sama sam se jednom prilikom našla u sličnoj situaciji, i odbila sam takvu ponudu. No u tome trenutku financijska mi je situacija bila podnošljiva i mogla sam spojiti kraj s krajem i bez dodatne zarade. Da je situacija bila drukčija...

Strahovito je teško prodati vlastit obraz i vlastito ime. Jer, većina pisaca od svoga pisanja nema nikakve koristi: nema tu velike slave, ugleda niti financijske stabilnosti. Jedino što pisac ima jest satisfakcija u tome da radi ono što diše, živi i voli, da radi to nabolje što može i sa sto posto sebe i srca u svakome slovu, te da šačica ljudi to pisanje cijeni. A ako se pisca toga liši, te kvalitete i autentičnosti njegova pisanja, i to ne zbog njegove lijenosti ili nekompetentnosti već zbog surove stvarnosti i činjenice da ni najvrsnije pisanje, ako se ne unovči, ne može platiti režije, postavlja se pitanje što tada od pisca ostaje i je li on i dalje cjelovit i neovisan individualac.

Za svakog umjetnika njegovo je kreativno stvaranje integralni dio njegove osobnosti, neodvojivo od njega samoga. Biti primoran prodati dio te osobnosti za puko preživljavanje govori prvenstveno o društvu u kojem živimo, jer društvo je civilizirano i napredno onoliko koliko ulaže u kulturu.

"U društveno-evolutivnom smislu, civilizacija označuje višu razinu društvenoga razvoja, razvijeniji oblik materijalnih i kulturnih dobara i društvenih potreba, nasuprot divljaštvu..." kaže Hrvatska enciklopedija. Ako se vodimo tom definicijom moglo bi se štošta, a ništa od toga pozitivnoga, o našemu društvu reći. No dokle god se isto to društvo, izuzev šačice vladajućih, svakodnevno mora boriti za kruh svagdašnji teško da će itko imati sluha za krizu u kulturi. Međutim, time već ulazim u tematiku preveliku i preopširnu za jednu književnu kolumnu. Preostaje mi stoga tek gajiti nadu u bolje sutra i pisati: uporno, prkosno, nezasitno, u ime svih onih koji su svoje morali prodati za HEP, Plinaru ili ratu vrtića. A vladajuće, koji o svima nama i svemu tome odlučuju, prepuštam vlastitoj savjesti. Jer kako god nama „malima“, umjetnicima i neumjetnicima, bilo, mi se barem možemo pogledati u ogledalu.