Što je pisac htio reći

O PROMJENAMA

Piše: Vlatka Planina

Dugo nisam pisala kolumnu. U posljednjoj sam vam se ispričala, objasnila kako trebam vremena za sebe i neke privatne stvari i, za razliku od tisuću puta prije toga, ovog sam puta to vrijeme i iskoristila. Da, znam da bi se kolumna trebala redovito pisati i znam i da književna kolumna po defaultu ne bi trebala biti vezana uz privatan život autora, no ako me pratite ili ste nešto moje čitali znate da sve što pišem pišem iz srca: bilo romane, poeziju, postove na svojoj fejs stranici ili, u ovome slučaju, kolumnu. Beskompromisno vjerujem u kvalitetu nad kvantitetom i odbijam pisati pro forma. Ne da ne bih znala, bih, svatko tko se dovoljno dugo i ozbiljno bavi pisanjem nauči sklepati solidan članak neovisno o tematici, no ja pisanje smatram produžetkom svog duha, srca, duše, kako god već to nazivali, i pisanje ispunjavanja kvote radi smatram samoizdajom. Stoga ste, eto, ovu kolumnu nešto duže čekali.

Nego, da ne duljim - danas želim pisati o promjeni.

Kad se radi o promjeni, postoje dvije vrste ljudi: oni koju promjenu smatraju uzbudljivom i adrenalinskim fiksom i one koji je preziru.

Ja spadam u ovu potonju grupu.

Imam najdražu maskaru, najdraži komad nakita, najdražu marku smrznutih lazanja, najdražeg frizera, najdražeg ebay sellera, najdraže slušalice i najdraži mix pjesama od 42 minute što je taman dovoljno za prosječnu vožnju tramvajem. Nisam rigidni rob navika, nemam napade panike niti išta slično ukoliko se moram prebaciti na plan b, c ili d, no činjenica je ću se odlučiti za "the road less traveled" samo ako je glavna cesta prekopana ili je na njoj netko s kim mi se zbilja ne da razgovarati.

A ipak, posljednjih godina neprestano mi se događaju promjene, što manje, što životno važne, i koliko god im se opirala i ljutila se - na okolnosti, na druge, na sebe, na Svemir, one ne posustaju. Mogla bih, i htjela sam, doista jesam, povjerovati u sve one Pinterest/Instagram/millennials inspirativne poruke kako je promjena uvijek dobra. No nije. I svatko zdravog razuma toga je svjestan. Stvari kao što su neuspjeh, financijski slom, bolest, čak i gadno slomljeno srce - nema tog internet citata koji će me uvjeriti da bih trebala blagosloviti takvo što. Ni priča o samorastu ne drži uvijek vodu. Da, takve stvari nas mijenjaju, no ne nužno na bolje, ili barem ne ono opće uvriježeno bolje. Možda ćemo iz neke situacije i izaći mudriji, ali izaći ćemo i kritičniji, nepovjerljiviji, preplašeniji, sa novosazidanim zidovima oko srca i intime, i to onim odraslim zidovima pred kojima zidovi koje smo gradili kao djeca izgledaju kao kule od blata. Kad ti netko slomi srce ili izda tvoje povjerenje s petnaest, možeš računati kako će sve kad-tad zacijeliti, ali kad te netko slomi s trideset i pet... tad su neki sasvim drugi parametri u igri.

Ispričavam se svima koje sam izdeprimirala u ovome trenutku i, molim vas, imajte još malo strpljenja, nisam završila.

Nego, kao što rekoh, promjene i životne turbulencije najčešće nisu ono što nam life coachevi pokušavaju prodati. No ono što zasigurno jesu jest neminovne. I pomirili se mi s tim ili ne, život će nam se nastaviti mijenjati i svijet će se nastaviti mijenjati. Ništa u svemiru, ni sam svemir, ne miruje. Jedini potpuni mir postoji na -273 stupnjeva celzijusa, apsolutnoj nuli, gdje prestaje vibriranje subatomskih čestica. No i to postoji samo u teoriji jer ništa niti u prirodi, niti u svemiru, niti u laboratoriju nikad nije uspjelo doseći apsolutnu nulu. Od trenutka kada je svemir nastao pa sve do sadašnjeg trenutka kad ispisujem ove redove sve se neprekidno i nezaustavljivo mijenja.

I otkuda, otkuda onda taj apsurdan logički zaključak da bismo se mi ljudi trebali pomiriti s onim što nam život donosi? Kako bismo jedino mi u čitavom svemiru mogli mirovati?

Ja sam prva koja to odbija, i znam još mnogo takvih ljudi. A neke od njih znate i vi: divite se njihovim djelima, gutate njihove knjige, slušate njihove pjesme na repeatu dok vam se ne urežu u pamćenje, kupujete njihove slike (ili postere replika njihovih slika jer originali vrijede milijune). To su ljudi koji, kad život ima mišljenje, sav svoj bunt, bijes, ogorčenost, tugu, slomljenost usmjere i pretoče u nešto više od njih samih. Jer, oni ne mogu promijeniti svoj život, svoje slomljeno srce ili svoj strah, ali mogu ih prepoznati, imenovati, staviti ih na papir, platno, tipke klavira. Okej, kažu (kažem), ne mogu pomoći sebi, ali mogu pomoći svijetu, a pomažući svijetu ipak pomažem i sebi. Jer isto kao što se svi mi možemo poistovjetiti s umjetničkim djelima jer imamo osjećaj da nas "razumiju" i da nismo sami, tako i umjetnici, ako njihovo djelo odrezonira u svijetu, znaju da nisu sami i da ih netko razumije.

Vjerujem, premda skidam kapu majci prirodi, da je odnos umjetnika i publike jedna od najljepših i najplodonosnijih simbioza. I, osobno se, u jednakoj mjeri i pisac i knjiški moljac, doista ne mogu odlučiti koja mi se uloga više sviđa.

Eto, jesam li vam rekla da se trebate tek malo strpiti? Sve što vam je vaša knjigopiskinja u ovoj kolumni htjela reći jest pozvati vas na bunt protiv mirenja sa životnim neprilikama. Kad ne možete promijeniti svijet, pogledajte u sebe i okrenite se stvaranju. Pretočite emocije u nešto konstruktivno, bilo to novo remek djelo, bolognese umak ili renovacija i skidanje starih pločica u kupaoni čekićem (pozdrav vašim susjedima).

Pokrenite se (doslovno i metaforički), budite kreativni, stvarajte, prkosite svemu što vas želi baciti (ili uljuljati) u letargiju i bespomoćnost.
Samo, molim vas, "do not go gentle into that good night"*.

*To je Dylan Thomas napisao, ne ja. Ja tek trebam naučiti tako pisati :)

I za kraj, do iduće kolumne i uz nadu u barem jednu novonastalu sliku/pjesmu/priču inspiriranu ovom kolumnom, drži vam fige i pozdravlja vas vaša najdraža buntov..., pardon, knjigopiskinja.