Što je pisac htio reći IX.

ŽIVOT SE SASTOJI OD TRENUTAKA

Piše: Vlatka Planina

Život se sastoji od trenutaka.

         Zašto, Vlatka, ali zašto započeti tekst kvaziintelektualnoprosvjetljujućom coelhovskom izrekom? Zato što, dragi čitatelju, ponekad i coelhovske izreke imaju smisla. Nije nužno uvijek hodati s Klaićevim rječnikom pod rukom... no, o tome ćemo nešto kasnije. Vratimo se, za sada, na početak.

Dakle, život se sastoji od trenutaka. Većina tih trenutaka pripada svakodnevici, onim običnim danima kad se ništa zapanjujuće ne događa i kad se na ljestvici od jedan do deset emotivna angažiranost pojedinca kreće negdje oko četvorke. Ne potpuna indiferencija, no ništa vrijedno povišenog pulsa ili navale krvi u obraze.

Onaj mali dio trenutaka koji preostaje kad životu oduzmemo bonace i mlake juhe i trećerazredne tv filmove, i sve ostalo što spada pod zajednički nazivnik prosječnosti, može se podijeliti na dva dijela. Prvi dio trenutaka spada pod kategoriju opće uvriježenih emotivnih/uzbudljivih/jedan-gigabajt-fotki-i-videa trenutaka: rođendani, blagdani, praznici, krštenja, mature, diplome, godišnjice braka... trenuci u kojma svi uživamo, ali koji nam, čast iznimkama, nikada neće ostati u srcu. Negdje oko srca, da, u blizini, možda čak i na samome pragu, no onaj najskriveniji dio srca, onaj tajni vrt o kojem striček Springsteen pjeva u istoimenoj pjesmi, njega čuvamo za treću vrstu trenutaka. To su oni trenuci, često nepravedno i odviše sentimentalno nazivani godišnjice srca, čiju neizrecivu i sveobuhvatnu važnost razumije samo onaj tko ih neposredno proživljava. Ostali svjedoci, ograničeni svojim osjetilima, mogu im prisustvovati, vidjeti ih, čuti, snimiti video u hd kvaliteti, no ne mogu spoznati njihovu stvarnost niti prodrijeti u emotivnu jezgru skrivenu iza tanke ali neprobojne opne običnosti.

To može biti zagrljaj, osmijeh, gesta, svežanj riječi. Pjesma.

Sjećam se da je bilo prijepodne, i ljeto, i da je zbog spuštenih roleta u sobi bio polumrak pa sam morala upaliti svijetlo kako bih mogla čitati. Otkad znam za sebe (zapravo, otkad znam čitati, no to je u mojem slučaju bilo gotovo istovremeno; svojevrsno čudo od djeteta, barem tada, kad sam s tri godine čitala, ne sricala nego čitala, a danas tek pjesnik, pisac, u vječnom Sizifovom poslu ostavljanja svog traga u svijetu) prekopavala sam majčine police s knjigama u potrazi za nekim neobičnim štivom. Dječje mi knjižnice, iako drage, nikad nisu bile dostatne, pa su se tako na mom osnovnoškolskom repertoaru uz Pet prijatelja i Kušana našli i Salinger, Faulkner, Castaneda, Jung, I Ching, Tibetanska knjiga mrtvih i golema knjižurina Grčkih mitova i legendi. Što veća knjiga, to bolja. Što nerazumljivija, to zabavnija. Čak sam i Hawkingovu Kratku povijest vremena uzela u ruke, no ona je naposljetku morala pričekati srednju školu i usvajanje barem osnova fizike. No to prijepodne pogled mi je pao na malu knjižicu pjesama. Tanka kao moj kažiprst, sivo smeđih izlizanih korica i bez slike na naslovnici. Jednom riječju, ružna. Uzela sam je i otišla upitati majku što OVO radi među njezinim blagom, a ona, zauzeta kuhanjem ručka, tek je ovlaš bacila pogled i rekla:

„Aha, Whitman? Po njemu si dobila ime. Ručak je za pola sata.“

A ja sam stajala na vratima kuhinje, purpurna u licu i potpuno bez teksta:

„JA sam dobila ime po PJESNIKU?“

„Ne po pjesniku“, ispravila me majka, „po zbirci. Vlati trave – Vlatka. A zašto? Uzmi pa pročitaj.“

U tom trenutku znala sam da ćemo striček Walt i ja imati posebnu vezu, no ono što nisam znala jest da će on biti i ostati moja prva i najveća ljubav. Kad sam se najzad vratila u sobu, trebalo mi je čitavih deset minuta da otvorim knjigu. A što ako mi se ne svidi? A što ako je to nešto bez veze? A što ako te vlati trave nisu ama baš ništa posebno? Nomen est omen, a moj bi se ego veoma teško nosio s prosječnošću.

A onda sam ju napokon otvorila. Toliko jednostavni stihovi, grandiozni, ponosni, bok uz bok hvalospjevima djevama i muzama klasičnih pjesnika, ali nikad prepotentni, nikad egoistični, već iskreni, kao otvoren dlan. I sretni, gotovo uvijek sretni i puni vedrine i radosti i ekstaze. Potpuna suprotnost svemu stihovanom što sam ikada dotad pročitala.

I u tom trenutku, negdje između kasnog doručka i ranog ručka jednog osnovnoškolskog kolovoza, pronašla sam svoju prvu godišnjicu.

U godinama koje slijede, striček Walt postat će moja muza, moj mentor i moj učitelj. Sve što znam o pisanju, ono temeljno, naučila sam od njega. Ne trebaš Klaićev rječnik pod rukom i hermetičnost, ni isforsiranu rimu, niti kliničku depresiju pomiješanu sa Weltschmerzom. Trebaš samo svoje srce, otvoreno kao dlan. I stihovi će doći.

A i dan, danas, kad sam već velika, odrasla i ozbiljna, često mu se vraćam. Zbog gušta najčešće, čistog čitateljskog gušta, ali i da me podsjeti - otvoreni dlanovi, iskrenost, gordost i poniznost:

„Jedno dijete reče: 'Što je to trava?', donoseći mi je u punim rukama; kako sam mogao odgovoriti djetetu? Ja to ne znam ništa više od njega.“

S ovime, dragi čitatelju, završavam naše druženje. Hvala ti na tvojem vremenu. A, ako si čitavo ovo vrijeme čekao neku klasičnu recenziju Whitmanovih pjesama, teška ću te srca razočarati: naime, morat ćeš ih sam pročitati.