Kolumne

subota, 7. travnja 2018.

Što je pisac htio reći


SAVRŠENI ROMAN

Piše: Vlatka Planina

„Meni je tvoj prethodni roman bolje sjeo.“ kaže meni moj dragi prijatelj na nedavnoj kavi. Govori mi to sa zadrškom znajući da mi je njegov sud važan, no isto tako svjestan koliko cijenim njegovu iskrenost. Samo kimnem glavom. Razumijem ga, znam kakva je osoba i znala sam unaprijed da mu Okno neće sjesti onako kako se nadao.

S druge strane, prijateljica i kolegica od pera mi istog dana šalje poruku kako joj je Okno apsolutno savršeno.

Wend mi je bio nekako previše dječji, presladak, kao oni prezašećereni dječji sokovi. Okno je drugačije, i baš mi je taman. Trebalo mi je tako nešto.“

Užasno je teško napisati univerzalno odličan roman. Ne zbog pisanja kao takvog; gramatika, pravopis, stil, konstrukcija priče, te se stvari dovoljnom voljom mogu uvježbati. No srca, kako piščevo tako i čitateljevo, u njima leže najteža iskušenja i najveće zamke.

Što god pisao, pisac uvijek piše iz sebe, i to iz najdubljih, najintimnijih dijelova sebe, onih mučnih, traumatiziranih, bolnih, posramljenih. Zvuči mazohistički i jest mazohistički: uzeti dio srca, rastvoriti ga i rastaviti ga na dijelove, te iskopati ono što ne bismo pokazali nikome ni da nam prijete, ispisati to na papir i poslati u svijet.

Ima nešto drukčije u piscima, zapravo u gotovo svim umjetnicima, ta istovremena introvertna potreba sakriti se od svijeta i kompulzivna ekshibicionistička opsesija dijeljenja svoje intime s tim istim svijetom od kojega se žele sakriti. A s druge strane, svjestan je umjetnik da, ne uđe li u sebe dovoljno duboko i sadistički, djelo neće biti dobro. Kod kreativnog stvaranja ne postoji easy way out. Frost je to jednostavno rekao:

„Ako nema suza kod pisca, neće biti suza ni kod čitatelja, ako nema iznenađenja za pisca, neće biti iznenađenja za čitatelja.“

Kad pišem, trudim se pisati upravo tako kako kaže gospodin Frost. No najteže mi je baš s romanima, koje čitateljstvo nekako najviše voli. Jer u poeziji se uvijek možeš malčice sakriti: u igrama riječi, u metaforama, u prenesenom značenju. Isto je tako, čini mi se barem, u glazbi i slikarstvu; koliko god umjetnik dao sebe uvijek je tu posrednost kreativnog medija, zaštitna mreža između trenutka skoka i pada u provaliju. No proza, proza je neposredna. Riječi znače jednako i tebi i meni nekom trećem, ne postoji tu dovoljno višeznačnosti i nejasnosti i, koliko god tekst bio slojevit, pažljiv će čitatelj prozreti kroz sve njegove slojeve.

Trilogiju sam pisala u novopečeno majčinskom razdoblju, preplavljena emocijama (majčinskim i inim) i sve njih, sve čežnje, ljubavi, nadanja, skrivene želje, sve promišljanja-o-životu-u-dva-ujutro misli ispisala sam u te tri knjige. Nije to bilo namjerno niti ciljano, ja niti ne znam što ću točno napisati sve dok ne počnem tipkati, a i onda često ostanem zatečena vlastitim tokom misli i priče. Svi moji romani tako nastaju: muze su zadužene za priču, a srce za to na koji će način ta priča biti napisana.

Za razliku od trilogije, Wend sam pisala relativno bezbrižnog stanja duha i to se u njemu osjeti: lagan je, lepršav, prpošan, s jednom suptilnom, nježnom ljubavnom pričom. I čak i njegovi tužni dijelovi imaju nešto umirujuće i utješno u sebi.

A Okno Okno je drugačije. Nastalo u emotivno/mentalno/životno kaotičnom razdoblju, pisala sam ga dvostruko duže nego ostale romane. Mračnije je, ozbiljnije, progovara o temi toliko teškoj da sam desetak puta odustajala od pisanja tog dijela i zatim mu se ipak vraćala. I nema u njemu ljubavne priče, čak i na vlastitu žalost. No nisam je imala u sebi, a znala sam da ako popustim osobnim preferencijama i napišem ono što želim napisati umjesto onoga što treba biti napisano mogu čitav roman odmah baciti u koš.

Ja ne pišem savršeno i ne očekujem da moje knjige budu savršene, no pišem apsolutno najbolje što znam i umijem. I nisam to spremna kompromitirati, čak niti zbog sebe, čak niti zbog čitatelja. Jer svaki čitatelj ima vlastita psihoemotivna stanja i nekima će možda u nekome trenutku odgovarati neko laganije štivo, nekome nešto teško i mučno, nekome srcedrapajuće. Nemoguće je u svakome pogoditi pravu notu. No svaki će čitatelj, svjesno ili nesvjesno, osjetiti je li knjiga koju čita napisana iskreno i iz srca, a priča ispričana onako kako su je muze naumile ispričati i to je zapravo jedino važno i ujedno i najveća nagrada piscu, te potvrda da čini nešto vrijedno spomena.

Kad čitatelj u priči, u međuprostoru između napete radnje, dijaloga, opisa likova i naracije ugleda pisca i sve ono što je u priči koju je moglo ispričati stotinu pisaca autentično, njegovo, tu se ujedinjuje krajnja satisfakcija introverta i ekshibicionista u piscu. Ispod svih pohvala, ovacija, egotripova, ispod „ovo je odlično“ ili „baš zanimljiva priča“ ili „ kakav istančan stil“, ispod svega profesionalno književničkog, pisca najviše ispunjava trenutak povezivanja dvaju stranaca u zrncu prostorvremena, ono čitateljevo intimno, međusrčano, ljudsko:

„Ti si pisac. Ti vidiš i opisuješ svijet. No ne stojiš izvana. Nisi sam.
I ja tebe vidim.“



Nema komentara :

Objavi komentar