nedjelja, 25. veljače 2018.

Što je pisac htio reći


KOLEGAMA OD KNJIGE

Piše: Vlatka Planina

Kad sam imala dvadeset i pet godina odlučila sam da je vrijeme izdati knjigu. Pišem još od osnovne škole i uvijek sam se hvalila da ću do dvadeset i pete godine izdati prvu knjigu, do tridesete prvi roman, a do trideset i pete imat ću deset objavljenih knjiga. Prvi korak bio je, dakle, izdati prvu knjigu prije nego otpuhnem plamen na dvadeset i šestoj svjećici.
Krenula sam u akciju. Skupila sam stotinjak najboljih pjesama, pretipkala ih iz bilježnica na računalo, a nakon nekoliko dana pretraživanja i guglanja pronašla sam i adrese desetak izdavača kojima ću rukopis poslati. Trud je urodio plodom: na moje iskreno iznenađenje jedan mi se izdavač javio i odlučio knjižicu izdati unatoč mojoj potpunoj anonimnosti u književnom i javnom svijetu.

„Ovo je zbilja dobro i treba ti dati priliku.“ rekao mi je. I nikad mu to nisam zaboravila.

Kad sam pet godina kasnije napisala prvi roman, situacija je bila ponešto drukčija. Poslala sam roman na sveukupno šest adresa. Sa svake je došao gotovo identičan odgovor:

„Ovo je doista kvalitetno, no mi nemamo novaca. Ako možete barem djelomično pokriti trošak idemo u tisak odmah, ako ne, pokušajte poslati nekome drugome, i recite im da imate našu preporuku. Bilo bi stvarno šteta da se roman ne objavi.“

Trebalo mi je četiri mjeseca da pronađem izdavača no, kad napokon jesam, sve je dalje teklo glatko kao maslac. I evo, tri godine kasnije, brojim tjedne do tiskanja devete knjige.

Krasna priča, dirljiva, inspirativna, s hepiendom. Pobjeda malog pisca nad velikim izdavačkim kućama. Gdje ima volje ima i načina. Pravda uvijek pobjeđuje. Samo nedostaje da pokoja suza kane pa da ovo postane jedna od onih priča koje se dijele po Facebooku.

No ovo nije priča o malom piscu, ovo je priča o nakladnicima. Svim onim velikim, bezosjećajnim, gramzivim tvrtkama koje nemaju suosjećanja za neafirmirane pisce. Onima koji prvenstveno razmišljaju o zaradi, a tek zatim o onome što je ispravno. Onima koji će radije izdati strani prijevod ili renomiranog pisca nego nekoga neafirmiranog. Onima koji će ponekad čak tražiti i novac od samog pisca za izdavanje knjige, umjesto da tom piscu plate zasluženi autorski honorar. Jer svi znamo koliko izdavačke kuće zarađuju od prodaje i koliko se masovno u Hrvatskoj čitaju i kupuju knjige. Pa i vi koji čitate ovo, ljubitelji pisane riječi, sigurno ste u proteklih godinu dana od hrvatskih izdavača kupili barem tridesetak knjiga suvremenih domaćih autora. Ne? Onda sigurno dvadeset. Ni to? Pa barem deset onda? Pet? Dvije? Ijednu? Hm. Ali... ali ako vi niste pripomogli njihovoj financijskoj situaciji, tko jest? Sigurno knjižnice. Osim... njihov budžet je mizeran. Onda ministarstvo kulture? Neee.. i ono financira i otkupljuje zanemariv dio izdanih knjiga. Ali, ako se knjige malo ili nimalo ne kupuju, od kojih novaca onda izdavačke kuće plaćaju lektore, urednike, grafičke dizajnere, tiskare? Kvalitetna obrada i tisak knjige lako može premašiti deset tisuća kuna. Možda imaju tajne račune u Švicarskoj, kao političari, ili se možda u slobodno vrijeme bave ilegalnim švercom, ili možda, samo možda...(napeta muzika)...

Doista nemaju novaca.

Možda govore istinu kada tvrde da si ne mogu priuštiti izdati nepoznatog domaćeg autora. I možda, kada autora traže sudjelovanje u podmirivanju troška, to nije zato da bi s tih tisuću, dvije kuna kupili... što točno? Jednu poštenu felgu za auto?...nego zato što imaju iskrenu volju izdati nešto za što smatraju da je kvalitetno, no nisu to u mogućnosti sami financirati.

Žalosno je kako je lako u nekim situacijama izgubiti perspektivu i zaboraviti da svaka medalja ima dvije strane. Svi izdavači s kojima sam dosad kontaktirala, svi do jednoga, su časni, pošteni i nadasve skromni ljudi. I više nego puni suosjećanja za pisce. Dakako da postoje iznimke, no neodgovorno je i nepošteno po njima suditi čitavu branšu.

Prisjetite se toga kad se idući put nađete u kakvoj knjižari ili na sajmu knjiga.
📓 Na nama piscima je da pišemo najbolje i najsrčanije što umijemo. Na izdavačima je da to prepoznaju i izdaju. No dragi čitatelji, sve to: sudbina pisaca, izdavača, knjižara i pisane riječi ostaje, barem dok nam je država u financijskom i mentalnom stanju u kojem jest, isključivo na vama i vašim financijskim mogućnostima.
A to je misao koja itekako otrežnjuje, zar ne?

Do sljedeće i, nadam se, pozitivnije kolumne,

Vaša knjigopiskinja

Nema komentara :

Objavi komentar