Što je pisac htio reći IV.

POŠTO KNJIGA?

Piše: Vlatka Planina

''Nikad u životu nisam prodala knjigu. Ja ih samo poklanjam.''
Nisam ni slutila kakvu će verbalnu paljbu prouzročiti ta rečenica.

Vrijeme i mjesto radnje: utorak; jedan zagrebački klub.
Događaj: promocija moje najnovije knjige.
Autorice verbalne paljbe: dvije iskusnije kolegice spisateljice.

''To mora prestati, i to odmah danas. Moraš cijeniti svoj rad. To je posao.''

Ali, prolazi meni kroz glavu, ne mogu tražiti novac od prijatelja. I obitelji. I poznanika. I kolega na poslu. I mlađih čitatelja. I ljudi koji su mi nešto pomogli. I kolega književnika. I onih koji nemaju novaca. I onih kojima dugujem knjigu jer sam im obećala da ću im ostaviti primjerak još dok je knjiga bila u nastajanju.


No gospođe preko puta mene neumoljive su.

I tako, nakon završetka promocije, teška srca i s grižnjom savjesti kakvu sam posljednji put imala... zapravo, ne sjećam se otkad, pišem posvete u knjige i predajem ih jednu po jednu u čitateljske ruke.

''Kolko košta?''

''Ma ne znam, ono, za kavu...''

Tu noć u krevetu, još uvijek s grižnjom savjesti, vrtim u glavi film s promocije. Ispala sam neprofesionalna. Amater. Trebala sam unaprijed odrediti cijenu knjige.

''Trebala si reći punu cijenu'', čujem u glavi glas jedne, treće, kolegice.
''Puna cijena je vrtoglavih sto i trideset kuna. Ta tko bi normalan dao te novce za knjigu?''
''Ali ona toliko vrijedi.''
''Oh, slažem se da vrijedi: broj stranica, vrhunska kvaliteta tiska...''
''I tvoj rad.''
''Ma neee, meni to nije teško. Ja to onako usput. Pisanje dolazi na red tek kad su podmirene obveze mojih uloga mame, supruge, profesora, kćeri... A i, volim to raditi.''

I tu zaustavljam film u glavi, i sjetim se one pametne: ''prvo moraš cijeniti sebe da bi te drugi cijenili''.

Kod mene je stvar obrnuta: prijatelji i kolege su ti koji cijene moje knjige i hvale ih, i spremni su platiti da bi ih čitali.

Ja sam ta koja svoje pisanje svodi na... hobi.

Zašto? Ni sama nisam sigurna. Možda je najveći razlog to što je meni pisati doista lako. Ne želim zvučati kao da potkopavam trud svojih kolega, i općenito spisateljske struke. Ona kaže kako je pisanje naporan posao koji zahtjeva mnogo vremena. Ali meni pisanje nije naporno. Ni mrvicu, ni malčice. Naporno mi je ne pisati, to jest, ne stići pisati, kada u glavi imam riječi koje pod svaku cijenu žele izići van. Meni je pisanje užitak i radim to gotovo automatski, barem kad se radi o prozi. Onog časa kad sjednem za računalo, prekidač u meni se uključi i prsti sami počnu kuckati po tipkovnici, i to najčešće toliko brzo da ni sama ne znam što sam zapravo napisala dok to kasnije ne pročitam.

Drugi razlog vezan je uz prvi: obožavam pisati. Oduvijek. A kad kažem oduvijek mislim od predškolske dobi. Već u prvom osnovne objavljivala sam pjesmice u školskom listu.

No, u današnje vrijeme, riječ ''uživanje'' i riječ ''posao'' rijetko kad idu ruku pod ruku, pogotovo kad se radi o nečemu što se odvija mimo onog osmosatnog posla za koji se dobiva redovita mjesečna plaća.

Ono nešto što ljudi rade i u čemu uživaju u slobodno vrijeme zove se – hobi.

''I kako onda to tvoje pisuckanje'', Kritičar u mojoj glavi neumoljiv je, ''možeš nazivati poslom? Ne dobivaš za to redovita primanja, uživaš u tom i s lakoćom ga izvršavaš. To je neupitno hobi. A za hobi nemaš pravo tražiti novac, Vlatka. Ta, zašto si to uopće umišljaš?''

I, tko zna koliko bi moj Kritičar još carevao da nije bilo dviju gospođa koje su ga onu večer brzopotezno ušutkale.

Ali sada, kad nemam više izlika nazivati pisanje hobijem, u prvi plan dolaze mnogo ozbiljnija pitanja:
Što ako se počnem nazivati književnicom, ako svoje pisanje doživim ozbiljno, a sve se izjalovi?
Što ako nisam baš toliko dobra?

Propali hobi nije isto što i propala karijera, pogotovo egu.

No, mislim da sam već odavno prešla točku s koje nema povratka. I nema mi druge nego pisati, praviti se važna i držati fige da mi se ta odvažnost ne obije o glavu.

I mantrati predivne stihove Erin Hanson:

And you ask "What if I fall?"
Oh but my darling,
What if you fly?”