četvrtak, 19. svibnja 2016.

Što je pisac htio reći VI.


O VREMENU KOJEG NEMA

Piše: Vlatka Planina

„Nemam vremena.“
Mislim da je to moja najčešće izgovorena rečenica. Zapravo, druga najčešća. Prva je:
„ Gladna sam“.
Ali, o tome ćemo nekom drugom prilikom.
Dok sam studirala, mislila sam da nemam vremena.
A onda sam počela raditi, udala se, postala mama. Sad vidim da mi je vrijeme studiranja bilo najbezbrižniji dio života. I definitivno onaj s najviše slobodnog vremena.
No, dok sam studirala, pisala sam manje nego sad. Djelomično zato što sam pisala samo poeziju, djelomično zato što sam se oslanjala na bljeskove inspiracije, a djelomično zato što sam tada pisanje još uvijek smatrala hobijem. Krajnje ozbiljnim, no hobijem.
Danas, pisanje, uz zanimanje profesora engleskog, smatram svojom drugom profesijom (da, tu je i majčinstvo, no ono spada u potpuno drugu kategoriju). I, ne oslanjam se više samo na bujice inspiracije i ideje koje mi nasumce dolaze. Pišem planski, i redovito.  No ono što mi stvara najveći problem nije nedostatak ideja, već nedostatak vremena. Ili bolje reći, nedostatak vremena provedenog u miru i tišini. Naime, redovito mi se događa da, čak i kada uspijem pronaći komadić slobodnog vremena (kada dijete spava ili kad imam slobodan sat u školi) umjesto da se oduševljeno bacim na tipkovnicu ili papir mene uhvati grižnja savjesti jer ne radim nešto „korisno“. Srećom, s vremenom sam se uspjela izvježbati i ignoriram takva unutarnja čangrizanja, koliko god ponekad bila opravdana.

Pisanje je ono što volim i ono bez čega ne mogu.

Suđe može pričekati. Ispravljanje testova također.

Katkad, ako je čangrizanje previše glasno, pokušam ga zavarati izlikom da ću pisati samo deset minuta ili samo parstotinjak riječi. To obično upali.

No, ima dana kada doista ne stignem pisati, barem ne onako „popravo“.
Danas je jedan od takvih dana. I ovu kolumnu pišem u deset navečer, kad bih već zapravo trebala biti u krevetu. Nakon nje, pomisao da pišem još i roman dovodi me u stanje očaja, a ne sreće. Umorna sam. Pospana. Iscrpljena. Znam da ću, ako i krenem pisati, za deset minuta završiti sa stotinjak napisanih riječi i deset redova slova ž. Ili k. Ili nekog trećeg.

Žžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžžž

Dogodilo mi se to već nekoliko puta. Ovaj mjesec. Zadrijemam s prstima na tipkovnici. Srećom, osim redaka nasumičnih slova, ništa mi se gore nije dogodilo. Nisam ništa izbrisala. Ali, bolje je ne riskirati.

Da, grozan je osjećaj kada mi je glava puna ideja koje ne mogu izbaciti na papir. Ali, ponekad treba znati stati na loptu i reći „ne“. Ili doista odraditi samo onih deset minuta ili stotinu riječi.
Nisam super junak. Nisam robot. Priča neće pobjeći.

Što je zapravo pisac htio reći ovaj put, pitate se?

Ponekad treba biti marljiv, vrijedan, dati onih sto i deset posto i ne odustajati.
Ali, ponekad treba ignorirati planove i slušati sebe.
„Čovjek snuje, Bog određuje“, rekla bi moja pokojna baka.
Zato se sada idem naspavati. A priču ću nastaviti sutra. Bez onog žžžžžžžžžžžžžžžžž.
Ili, kako je netko pametan jednom rekao:
„devedeset posto života sastoji se od toga kako se nosimo s planom B.“

Nema komentara :

Objavi komentar