Piše: Vlatka Planina
Čitam statut jednog našeg uglednog književnog društva. Ide ovako nekako:
"Članom može postati osoba koja je izdala dvije knjige neupitne književne vrijednosti koje su popraćene relevantnom književnom kritikom."
Ostala društva imaju gotovo identične kriterije.
Odlično, mislim si, pa ja nemam dvije knjige nego šest, i još dvije u pripremi!
A književna kritika, Vlatka?
Mda.
Bez obzira na količinu i kvalitetu izdanih knjiga, većina književnih portala i časopisa stare garde ne zna da postojim. A ja iskreno nemam pojma ni kako ih navesti da me dožive. Pokušaji slanja upita bili su uglavnom izignorirani ili generički: "javit ćemo vam se".
Znam zašto je to tako: ne krećem se u književnim krugovima, nisam viđena na popularnim književnim okupljalištima i događajima, obiteljske obveze mi to ne dopuštaju, i nemaju me ljudi kako upoznati nego kroz moje knjige, a svi znamo da su, barem većinom, naši pisci danas poznatiji od svojih djela.
Tužno, ali istinito: ako nismo čuli za tebe, očito ne valjaš.
Zato razmišljam da pošaljem dotičnom društvu, i svim sličnim društvima, alternativan životopis:
"Poštovano xy književno društvo,
ovim putem šaljem zahtjev za učlanjenje. Niste za mene čuli, no izdala sam dosad šest knjiga, a dvije bi trebale izići na godinu.
Moje reference su:
1. Prosječna ocjena na Goodreadsu mi je 4,82/5 a nikome nisam platila da me lažno reklamira, niti mi je itko od čitatelja rođak ili prijatelj.
2. Nikad u životu mi nijedan urednik (od njih desetak) nije kritizirao pisanje. Svi do jednog su ga nahvalili.
3. Nikad u životu mi nitko, ali doista nitko (i tu ne brojim prijatelje i obitelj) nije rekao da moje pisanje ne valja, čak ni da je prosječno.
4. Od četiri odbijenice koje sam u životu dobila, sve četiri glasile su otprilike ovako:
"Ovo je odlično. Mi nažalost ne objavljujemo taj žanr, ali pokušajte tu i tu i slobodno se referirajte na nas, ovo se mora izdati."
5. Svih šest knjiga izdano mi je u potpunosti o trošku izdavača, bez potpora ministarstva, jer se odlučilo da se moraju izdati odmah, neovisno od potpora.
6. Urednik i lektor nikada me nisu tražili da promijenim u knjigama išta osim gramatičkih grešaka.
7. Štoviše, urednik je bio toliko oduševljen prvotnim rukopisom da taj mail imam isprintan i razmišljam da ga uokvirim.
8. Pogovor za drugu knjigu poezije, izdanu još 2014. godine, pisao mi je jedan vrlo, vrlo cijenjen hrvatski pisac i prevoditelj i to potpuno besplatno i uz riječi: "bit će mi čast".
9. U ovih šest mjeseci od izlaska trilogije (zapravo tri mjeseca od izlaska posljednjeg dijela) knjižnice diljem Hrvatske otkupile su preko sto i pedeset knjiga, bez obzira na moju književničku anonimnost i iako je cijena jedne knjige visokih sto i trideset kuna za isto toliko stranica.
Nadam se da vam ovo znači više od nekog minijaturnog članka u novinama, na onim stražnjim stranicama koje nitko ne čita.
S poštovanjem,
Vlatka Planina"
Na kraju sam se ipak prijavila regularnom molbom. Možda mi progledaju kroz prste i učlane me. A možda onda postanem i poznata, koliko se uopće u Hrvatskoj može biti poznat kao pisac.
Ali, svjesna sam da popularnost nije niti presudna niti previše relevantna: primjerice, pokušajte nabrojati pet suvremenih dobitnika Nobelove nagrade za književnost (osim Dylana, molim lijepo!).
...
Ne ide?
Upravo tako.
Zato se držim onog: na meni je tek da pišem. Ostalo nije u mojim rukama.
A ova književnička članstva? Držite mi fige!
Zato razmišljam da pošaljem dotičnom društvu, i svim sličnim društvima, alternativan životopis:
"Poštovano xy književno društvo,
ovim putem šaljem zahtjev za učlanjenje. Niste za mene čuli, no izdala sam dosad šest knjiga, a dvije bi trebale izići na godinu.
Moje reference su:
1. Prosječna ocjena na Goodreadsu mi je 4,82/5 a nikome nisam platila da me lažno reklamira, niti mi je itko od čitatelja rođak ili prijatelj.
2. Nikad u životu mi nijedan urednik (od njih desetak) nije kritizirao pisanje. Svi do jednog su ga nahvalili.
3. Nikad u životu mi nitko, ali doista nitko (i tu ne brojim prijatelje i obitelj) nije rekao da moje pisanje ne valja, čak ni da je prosječno.
4. Od četiri odbijenice koje sam u životu dobila, sve četiri glasile su otprilike ovako:
"Ovo je odlično. Mi nažalost ne objavljujemo taj žanr, ali pokušajte tu i tu i slobodno se referirajte na nas, ovo se mora izdati."
5. Svih šest knjiga izdano mi je u potpunosti o trošku izdavača, bez potpora ministarstva, jer se odlučilo da se moraju izdati odmah, neovisno od potpora.
6. Urednik i lektor nikada me nisu tražili da promijenim u knjigama išta osim gramatičkih grešaka.
7. Štoviše, urednik je bio toliko oduševljen prvotnim rukopisom da taj mail imam isprintan i razmišljam da ga uokvirim.
8. Pogovor za drugu knjigu poezije, izdanu još 2014. godine, pisao mi je jedan vrlo, vrlo cijenjen hrvatski pisac i prevoditelj i to potpuno besplatno i uz riječi: "bit će mi čast".
9. U ovih šest mjeseci od izlaska trilogije (zapravo tri mjeseca od izlaska posljednjeg dijela) knjižnice diljem Hrvatske otkupile su preko sto i pedeset knjiga, bez obzira na moju književničku anonimnost i iako je cijena jedne knjige visokih sto i trideset kuna za isto toliko stranica.
Nadam se da vam ovo znači više od nekog minijaturnog članka u novinama, na onim stražnjim stranicama koje nitko ne čita.
S poštovanjem,
Vlatka Planina"
Na kraju sam se ipak prijavila regularnom molbom. Možda mi progledaju kroz prste i učlane me. A možda onda postanem i poznata, koliko se uopće u Hrvatskoj može biti poznat kao pisac.
Ali, svjesna sam da popularnost nije niti presudna niti previše relevantna: primjerice, pokušajte nabrojati pet suvremenih dobitnika Nobelove nagrade za književnost (osim Dylana, molim lijepo!).
...
Ne ide?
Upravo tako.
Zato se držim onog: na meni je tek da pišem. Ostalo nije u mojim rukama.
A ova književnička članstva? Držite mi fige!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.