Kolumne

petak, 3. lipnja 2016.

Što je pisac htio reći VIII.


A ŠTO JE PISAC DOISTA HTIO REĆI?

Piše: Vlatka Planina

„Zašto se ti tek sad počinješ nazivati piscem?“ pita me urednica jednog književnog časopisa u nedavnom video intervjuu.

„Pa“, odgovaram, „mislim da sam se počela nazivati piscem tek onda kad sam zaključila da je moje pisanje dovoljno dobro da bih se mogla tako nazivati.“

Nakon snimljenog intervjua nisam bila zadovoljna tim odgovorom. Da, moja kvaliteta pisanja definitivno je važna za poimanje same sebe kao pisca, ali istina je daleko kompliciranija od toga.

Sigurna sam da nisam jedina koja ima poteškoće odgovoriti na to pitanje. Štoviše, ni najvrsniji književni teoretičari ne mogu se dogovoriti oko odgovora. Dok sam studirala komparativnu književnost, nitko nam  nije dao definiciju pisca.

Tko je zapravo pisac? Što je to što ga čini piscem? I, kako postati pisac, a ne samo onaj koji nešto piše?

Nije sve što se stavi na papir književnost niti je sve što se napiše dobro i kvalitetno. Možete vi sami sebi dati stotinu titula pisca, to vam ništa neće značiti ako pišete loše. A, kako onda pisati dobro? Ili barem bolje?

Podijelit ću s vama dva savjeta koja su meni pomogla.

Imala sam sedamnaest godina i pet godina staža „ozbiljnog“ pisanja kad me jedan prijatelj upitao želim li da on te moje stihove proslijedi jednom svom prijatelju, poznatom hrvatskom pjesniku. Prvi odgovor u mojoj glavi bio je:

„Nema šanse, ne dolazi u obzir, TO nitko ne smije pročitati.“

Ali onda sam se urazumila i poslala dotičnom pjesniku svoje škrabarije.

Natrag sam dobila najljepše pismo na svijetu. Nisam osoba koja se olako razbacuje superlativima i pretjeranim emocijama, ali stojim iza ovog. No, važnije za ovu temu bio je jedan od savjeta koji sam dobila.

Kad pišeš, uvijek kreni od sebe, od ja, ali pazi se onog dnevničkog ja. Tvoja poezija je tu da mene dotakne. Ona kreće od pojedinca ali seže ka univerzalnom i dobra je onoliko koliko ljudi dotakne.

Tog se savjeta slijepo držim, i nikad me nije iznevjerio.

Drugi savjet došao je indirektno. Imala sam mrvicu više od sedamnaest godina i bila sam u jednoj strahovito emotivnoj situaciji. Ali, umjesto da izbacim to iz sebe, ja sam stajala s pokerskim izrazom lica, spremna dobiti simultani srčani i moždani radije nego da pustim suzu.

„Pusti ponos, Vlatka. Pusti ponos i izbaci to iz sebe.“

Nisam ga poslušala taj put. No, sad ga slušam, često u stvarnom svijetu i redovito u pisanju. Ne možeš pisati dobro ako nisi spreman pisati izravno iz srca. Da bi dotaknula druge, poezija mora biti iskrena. A da bi bila iskrena, mora biti pisana bez zadrške i bez srama. Najbolje pjesme napisala sam kad sam bila preplavljena emocijama, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu.

„Što stvarno želiš reći?“ pitam se svaki put kad stihovi zapnu.

„Pusti njihovu ljepotu i zvučnost i ritam, to što lijepo zvuče ništa ne znači. Što bi napisala kad se ne bi brinula za estetiku? Što bi napisala kad bi znala da to nitko nikad neće pročitati?“

I onda krene ono pravo, a ja se trudim pustiti ga da izađe bez cenzure. Bit će vremena za glancanje. A ponekad glancanje nije ni potrebno.

S vremenom sam uvidjela da ove dvije stvari koje sam spomenula najčešće stoje jedna uz drugu. Najiskreniji stihovi najlakše će pronaći put do tuđih srca. Svi smo mi isti unutra, svi imamo iste skrivene strahove, nade, fige iza leđa. Ali pisci su ti koji te duboko skrivene tajne moraju izvući van i pokazati svijetu. Ako vam se srce nikad nije raspuknulo, niste napisali ništa vrijedno. Vjerujte mi, niste.

Pustite ponos. Estetika je precijenjena, kao i rima, brojanje slogova i vokabular iz Klaićevog rječnika. Slušajte srce i ono što govori kad misli da ga nitko ne sluša. To stavite na papir. I potom se mirne duše potpišite:

__________________, pisac

2 komentara :

  1. Oduševljena sam savjetima. Hvala Vlatka

    OdgovoriIzbriši
  2. Upravo to - pisanje iz srca - , bez straha ogoliti dušu!!♥
    Hvala i čestitam Vlatka !!♥

    OdgovoriIzbriši