Piše: Božana Ćosić
Napokon sam nakon ni sama ne znam koliko razgovora dobila posao. Napokon se našao netko tko me želi zaposliti. Međutim, otpočetka nešto nije štimalo...
Zanemarila sam pomalo diskriminirajuća pitanja i shvatila ih kao nešto uobičajeno za današnje doba, iako je upravo naglasak na danas kontradiktoran. Ne bi li trebalo biti drukčije pošto smo napredovali na svim mogućim poljima, posebice intelektualno? A onda me nekoliko pitanja vrate stoljećima unatrag.
No neću o tome premda bih mogla vrištati na sami spomen.
Ono što me šokiralo je šefov pristup i opis posla. Pristupio mi je kao da se oduvijek znamo i gledao me pogledom koji mi je stvarao neugodnost. Naglasila sam da sam u ozbiljnoj vezi, ali to mu očito ništa nije značilo. Pitala sam se kako će se tek ponašati nakon nekoliko dana, a o mjesecima ne smijem ni razmišljati. A opis posla? E tu sam se totalno pogubila. Riječ je o restoranu, a sudeći po svemu, ne zna se tko pije, a tko plaća. Naime, restoran je tražio osobu koja će posluživati goste, a to šefu znači i da će ta osoba raditi apsolutno sve, sve do čišćenja toaleta na kraju radnog vremena. Da se razumijemo, nije mi to starno i ne bi mi bio problem, ali ipak je to iskorištavanje radnika do maksimuma. Nikada nisam pomislila da jedan restoran nema čistaćicu. No evo, svega ima.
Ali unatoč prvotnom dojmu odlučila sam probati.
Prvi dan je protekao u redu. Zažmirila sam na more nelogičnosti, ali stanje kuhinje me zaprepastilo. Toliku neurednost i nebrigu nikada nisam vidjela. I što je još zaprepaštujuće, radnim kolegama je sve to ok. Nakon zatvaranja restorana svi, od kuhara do šankera, prionuli su čišćenju. I sada ispada da se bunim i da takvo što nije strašno nego jednostavna ušteda novca u kriznom vremenu. Ali kako to može biti normalno? Kuharu je mjesto u kuhinji i njegovo je samo da na kraju dana svoju radnu jedinicu dovede u red. Da taj isti kuhar čisti toalet van svake je pameti. I što je najzanimljivije, nitko se nije bunio, vjerojatno nikada.
A onda sam shvatila da nije kako mi se čini. Itekako bi se bunili, ali im trenutno financijsko stanje ne dozvoljava. Doslovno je: Trpi i šuti. Da, trebamo trpjeti i šutjeti dok se šef šepuri u skupocijenim odijelima i vozi u najnovijem modelu Mercedesa o kojemu obični smrtnik može samo sanjati. I sve bi to nekao prošlo da nije osim snobovske pokazao primitivnu i ružnu stranu. Izderavanja, psovke i pogrdni nazivi sastavni su dio. To je psihičko zlostavljanje i svi su svjesni toga, ali nažalost, moraju trpjeti.
Žalosno je što sve čovjek mora trpjeti kako bi osigurao egzistenciju. Žalosno je što za nižu plaću od prosječne mora šutjeti i pokoravati se. I tko je kriv? Koga možemo okriviti? Našla bi se tu cijela lista, ali prvenstveno moramo sebe kriviti. Sve dok šutimo ništa se neće promijeniti. Sve dok se ne zauzmemo za sebe gazit će nas. Srećom, ja sam se maknula na vrijeme. Ipak imam izbor i ne moram trpjeti. Ali pitam se što će biti s tim ljudima, do kada će trpjeti i koliko je takvih sudbina? Mogu sam nagađati. Voljela bih da je ovo jedinstveni slučaj... ali sumnjam.
Ono što me šokiralo je šefov pristup i opis posla. Pristupio mi je kao da se oduvijek znamo i gledao me pogledom koji mi je stvarao neugodnost. Naglasila sam da sam u ozbiljnoj vezi, ali to mu očito ništa nije značilo. Pitala sam se kako će se tek ponašati nakon nekoliko dana, a o mjesecima ne smijem ni razmišljati. A opis posla? E tu sam se totalno pogubila. Riječ je o restoranu, a sudeći po svemu, ne zna se tko pije, a tko plaća. Naime, restoran je tražio osobu koja će posluživati goste, a to šefu znači i da će ta osoba raditi apsolutno sve, sve do čišćenja toaleta na kraju radnog vremena. Da se razumijemo, nije mi to starno i ne bi mi bio problem, ali ipak je to iskorištavanje radnika do maksimuma. Nikada nisam pomislila da jedan restoran nema čistaćicu. No evo, svega ima.
Ali unatoč prvotnom dojmu odlučila sam probati.
Prvi dan je protekao u redu. Zažmirila sam na more nelogičnosti, ali stanje kuhinje me zaprepastilo. Toliku neurednost i nebrigu nikada nisam vidjela. I što je još zaprepaštujuće, radnim kolegama je sve to ok. Nakon zatvaranja restorana svi, od kuhara do šankera, prionuli su čišćenju. I sada ispada da se bunim i da takvo što nije strašno nego jednostavna ušteda novca u kriznom vremenu. Ali kako to može biti normalno? Kuharu je mjesto u kuhinji i njegovo je samo da na kraju dana svoju radnu jedinicu dovede u red. Da taj isti kuhar čisti toalet van svake je pameti. I što je najzanimljivije, nitko se nije bunio, vjerojatno nikada.
A onda sam shvatila da nije kako mi se čini. Itekako bi se bunili, ali im trenutno financijsko stanje ne dozvoljava. Doslovno je: Trpi i šuti. Da, trebamo trpjeti i šutjeti dok se šef šepuri u skupocijenim odijelima i vozi u najnovijem modelu Mercedesa o kojemu obični smrtnik može samo sanjati. I sve bi to nekao prošlo da nije osim snobovske pokazao primitivnu i ružnu stranu. Izderavanja, psovke i pogrdni nazivi sastavni su dio. To je psihičko zlostavljanje i svi su svjesni toga, ali nažalost, moraju trpjeti.
Žalosno je što sve čovjek mora trpjeti kako bi osigurao egzistenciju. Žalosno je što za nižu plaću od prosječne mora šutjeti i pokoravati se. I tko je kriv? Koga možemo okriviti? Našla bi se tu cijela lista, ali prvenstveno moramo sebe kriviti. Sve dok šutimo ništa se neće promijeniti. Sve dok se ne zauzmemo za sebe gazit će nas. Srećom, ja sam se maknula na vrijeme. Ipak imam izbor i ne moram trpjeti. Ali pitam se što će biti s tim ljudima, do kada će trpjeti i koliko je takvih sudbina? Mogu sam nagađati. Voljela bih da je ovo jedinstveni slučaj... ali sumnjam.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.