Kolumne

subota, 1. travnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Mozak na odmoru

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon svih nevolja koje su me zatekle posljednjih tjedana shvatila sam da sam upala u vrstu samosažaljenja i da je vrijeme da se trgnem. Stoga sam odlučila odmoriti se od svega pa i same sebe. Čvrsto, ali čvrsto sam odlučila isprazniti glavu i prepustiti se, ako bude potrebno, i najbezveznijoj gluposti. To ukratko znači da ću dane proživjeti bez brige i pameti, onako, uludo ih potrošiti. I ma kako god to zvučalo, ponekad je uistinu potrebno načiniti takav korak.


Uzela sam godišnji. Znam da ću jednoga dana požaliti, posebice kada stigne sezona, ali trenutno mi more apsolutno ništa ne znači i radije biram ljenčarenje uz tv i još ponešto...

Vjerovali ili ne, tih sam dana i Hrvoja malo makula od sebe. Žao mi je zbog toga, ali neprestano me samom pojavom podsjećao na Lanin ispad. A to je bila jedna od stavki koje sam odlučila maknuti iz glave.

Ali, kako provesti vrijeme kada odlučite ništa ne raditi? Nakon nekog vremena tv i izležavanje dosadi. Onda mi je sinulo... Rekla sam si: „Emilija, čini sve što ti padne na pamet i ne gledaj druge. Nek te ne brine kako će reagirati  i što će reći.“ I moje opuštanje je moglo početi.

Jedno sam jutro sjela u tramvaj, stavila slušalice u uši, pustila si glazbu i besciljno se vozala. Nije to ništa za poludjet od čuđenja pa sam morala malo začiniti. Počela sam glasno pjevati, a moje pjevanje je ubojstvo za uši. Kada pjevam pod tušem jadan tuš plače od muke, pločice se preznojavaju a zidovi samo što ne popucaju. Totalno zvučim kao mačka u drugom mjesecu. E pa zamislite onda lica oko mene. Iako su svi šutjeli jasno sam iščitavala „luđakinja“. Micali su se od mene, a čak mislim da je jednoj starijoj gospođi pozlilo.

Drugo sam jutro odlučila posvetiti se pikniku. Tako sam spakirala košaricu, dekicu i uputila se u park. Lijepo sam se počastila i na čuđenje svih prolaznika malo i odrijemala. Događaj je začinio jedan pas, očito lutalica, koji me je odlučio obilježiti kao vlastiti teritorij. Drugo nije moglo biti jer sumnjam da ličim na hidrant.

Treće sam jutro pošla u šoping s čitavih sto kuna i spiskom želja. Nakon što sam isprobala haljine za koje bi mi trebalo minimalno još dvadeset istih novčanica, krenula sam u lov na akcije. Pokušala sam se cjenkati, ali nije upalilo. No na koncu sam uspjela ugrabiti majicu za četrdeset i hlače za šezdeset kuna. Da, da moguće je, samo treba dobro pronjuškati. Ali ubrzo mi je dosadilo šetanje po trgovačkom centru. Morala sam ga začiniti. Sinula mi je ideja. Neprimjetno sam stala ispred izloga jednog dućana s odjećom i glumila lutku. Toliko sam se uživjela u ulogu da je rijetko koji prolaznik odmah shvatio da sam živo biće. Djetinjasto, no kada bi me pogledali načinila bi neki pokret. Ajme, da pukneš  od smijeha. I znate što je najzanimljivije – gotovo su svi mislili da je riječ o skrivenoj kameri.

Još sam dosta toga učinila tih dana odmora, ali još nije vrijeme da otkrijem...

I sad, mislite što god želite, svejedno mi jer sam se nekoliko dana prepustila bezbrižnosti i ful napunila baterije. Čekaju me novi izazovi i nove pobjede. Svjesna sam toga. A kada je čovjek svjestan što ga sve očekuje nikada nije na odmet uzeti nekoliko dana i odmoriti mozak – na ovaj ili onaj način.

Nema komentara :

Objavi komentar