Dnevnik (ne)obične djevojke

Izgubljeno povjerenje

Piše: Božana Ćosić 

Za Uskrs sam, naravno, morala raditi. Nije to bilo iznenađujuće s obzirom da više ništa nije kao nekada. Nekada je blagdan značio obiteljsko okupljanje, ništa osim hitnih služba nije radilo i ljudi su bili nekako drukčiji. Sada je sve doslovno bez veze. Niti se osjeti pravo blagdansko raspoloženje niti su ljudi spremni osjetiti ga. Svi su u nekoj ludoj žurbi i blagdani su postali tek običaji koji dođu i prođu.

Nažalost, ni moj tata nije bio bolje sreće. Nije došao kući jer se jednostavno nije isplatilo doći na jedan dan, više bi vremena proveo na putu. Razumljiva mi je njegova odluka ali ne i njegovog šefa koji se nije udostojio radnicima dati nekoliko slobodnih dana. I mene je isto zadesilo, no ja radim u restoranu pa to nije čudno, čudno je jedino što smo imali posla za poludjet – čudno ili za ovo vrijeme uobičajeno? No sve to nije važno, navikla sam i ne žalim se. Ono što je važno jest vijest da smo Lana i ja „riješile“ nesuglasice. Vjerovali ili ne, nakon svega što mi je priredila došla mi je kao nevinašce i opet pokušala prodati neku ludu priču...

Sve se odigralo nakon posla kada me je Hrvoje odvezao doma. Pred zgradom me je čekala Lana uplakana, tužna i s riječima isprike. Da, nakon što je pokušala nešto smuljati i nakon što sam je odlučno zaustavila napokon se ispričala za sve što mi je priredila i ne samo meni nego i Hrvoju i Antoniju. Priznala je da tih dana nije bila svoja, da joj se nešto čudno i neopisivo motalo glavom. Navodno se i sama iznenadila onim što je na kraju ispalo. Nisam joj povjerovala, još uvijek vjerujem da postoji nešto skriveno, ali popustila sam u ime dugogodišnjeg prijateljstva.

Prijateljstvo nije neka obična stvar koju jedan dan poštujete, drugi ne, prijateljstvo je odgovornost. Kao što nema slobode bez odgovornosti tako nema ni prijateljstva bez odgovornosti. Sve što kažete i učinite može produbiti ili razoriti prijateljstvo. Svi smo odgovorni za svoje postupke i ako ih ne shvaćamo ozbiljno na putu smo propasti. Da pojasnim... Lana mi je bila itekako dobra prijateljica, uvijek je bila tu za mene i uvijek smo otvoreno razgovarale. Do one noći pijanstva sve je bilo u najboljem redu, a onda se desilo što je i gotovo posve uništilo sve što smo imale. Jedan pogrešan korak imao je takav učinak a sve bi bilo drukčije da je bila svjesna prijateljstva. Nismo imuni na ljubav, ne možemo upravljati osjećajima i da je otvoreno priznala sve bi bilo drukčije. Nije osjetila odgovornost u prijateljstvu pa je glumila, lagala, durila se i okretala glavu od  mene kao da sam ja kriva za sve. I upravo je to ta greška.

U svemu bismo trebali biti pametniji i svakom problemu bismo trebali trezveno pristupati. Sve se može ispraviti ako imamo volju. Lana je očito nije imala. Bila je previše vjerna svom pogrešnom razmišljanju i dovela nas gdje smo bile. Srećom, shvatila je i ispričala se. Prihvatila sam ispriku i obećala da će sve biti kao i prije iako ne vjerujem u to. Ništa ne može biti kao prije. Jednom izgubljeno povjerenje zauvijek ostane izgubljeno. Tu povratka nema.