Kolumne

subota, 13. svibnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Novi početak

Piše: Božana Ćosić
 

Kako to inače biva u mom životu, neprestano se borim s novim počecima. Od kada sam ostala bez posla vratila sam se starim navikama što nikako nije dobro. Ljenčarim i izlazim i to je sve. Opet mi se život vrti oko tek nekoliko stvari. I naravno, vratile su se prepirke s mamom. Ne razumije da mi je ipak potrebno vrijeme kako bih probavila sve ružno, ali u pravu je kada kaže da za ljenjčarenje ne postoji isprika. Ali trgnula sam se i odlučila krenuti u potragu za poslom.

Pošto imam iskustvo u restoranu, pažnju sam tomu usmjerila, ali ljudi moji, koliko god se trudila nikako mi ne ide. Bila sam valjda na deset razgovora koji su završili riječima „javit ćemo vam se“, a onda se nikada ne jave. Ne znam u čemu je problem. Možda ja izgledam blesavo, neozbiljno i nepovjerljivo pa me zato nitko ne želi zaposliti. Ako je tako, voljela bih da mi kažu ili barem ne obećaju javiti. No što je tu je. Mora postojati netko tko će me zaposliti i to čim prije.

Skužila sam da mi nedostaje posao. Nevjerojatno mi to zvuči, no tako je. Nedostaje mi obveza, trud i novac. Ovako imam vremena na pretek pa razmišljam o glupostima koje donose samo loše. Najednom me uhvatila manija nepovjerenja. Najednom mi je strašno pomisliti da je Hrvoje „sam“ u restoranu, a što je najgore, kada ga pitam tek nešto obično o poslu, odgovori mi površno i bez ikakve pomisli da me itekako zanima.

Zbog toga se osjećam jako ružno jer, istini za volju, među nama se ništa nije promijenilo. I  dalje je Hrvoje divan i dalje se volimo, samo se rjeđe viđamo. E da, možda je baš to problem. Navikla sam puno vremena provoditi s njim pa mi nedostaje. Zbilja mi strašno nedostaje. Želim ga kraj sebe puno radno vrijeme, a onda i puno slobodno vrijeme. Čak se želim probuditi i prvo vidjeti njega. Da želim to.

Ponekad ne mogu vjerovati koliko sam se promijenila. Nikada nisam pomislila da će u moj život ući netko bez koga neću moći disati, pogotovo nakon Borisa. Mislila sam da je on taj i da ga nikada neću preboljeti, a vidite me sad, nije mi ni na kraju pameti. I povrh svega, svi moji osjećaji ciljaju na jedno i ne mogu pobjeći, pa i više ne želim pobjeći, stoga priznajem da sam se totalno zaljubila i da sam spremna s Hrvojem provesti život. Ne pomišljam na udaju, ipak je još rano, ali pomišljam da je Hrvoje taj za kojega ću se jednoga dana udati.

I evo, kao što vidite na mom primjeru, ljudi se mijenjaju. Vjerojatno ne mijenjamo karakter, ali pogled na život svakako. Kako odrastamo tako postajemo svjesniji svega oko sebe i mijenjamo prioritete. Nekada sam živjela za izlaske, a sada su tek nešto nužno. Realno, izlazim samo zbog Hrvoja jer mi je to sada jedino preostalo kako bih ga vidjela.

Nadam se da će me proći lude bubice, da ću se opet zaposliti i da će s Hrvojem i dalje sve biti ok. Nadam se, ali i osjećam da hoće. Sve će biti u redu. Hoće, jer ja želim i mogu biti pametna čak i na novom početku.

Nema komentara :

Objavi komentar