Kolumne

nedjelja, 11. lipnja 2017.

Božana Ćosić | Trulo voće


„Postoji vrijeme koje je prošlo, ono koje živimo i ono koje će tek doći. Činjenice govore o toj istini i koliko god se trudili drukčije pojmiti ih, tu su i bez dozvole žive u čovjekovom okruženju. Postoje putevi kojim ne želimo kročiti, no kročimo. I oni bez dozvole okruže cijelo ljudsko biće. To je ono što zovemo trulim voćem...“

*          *          *

Toni se snuždio i tužno otpuhnuo. – Što ću učiniti? Što?!

Uzeo je svoj dnevnik iz kuhinje i jurnuo u dvorište. Sjeo je pod deblo trešnje posuto zelenilom i zrelim voćem te otvorio i okrenuo prvi list s, pri vrhu utisnutom, blijedo zelenom linijom.  Redci su se množili sve dok nije osjetio toplu ljetnu kišu. Međutim, nije se htio skloniti. Godilo mu je osvježenje pošto je već bilo gotovo nesnosno vruće.

– Eh... Što još mogu reći? Što smisliti? Želim li se uopće izvući?

Prije nego što je odlučio sve misli pretočiti u retke u dnevniku, dogodilo mu se nešto grozno. Izgubio je voljenu ženu. Dogodilo mu se ono što čovjek ne može tek uz pomoć čvrste volje preživjeti. I nije bilo mogućnosti, nije moglo proći bez mučnih noći i još mučnijih misli. Ni nebrojene suze mu nisu odviše pomogle. Misli mu nisu uspjele složiti nešto što će mu pružiti mir koji je izgubio.
Njegovom krivnjom, zbog glupe opijenosti, potom i vožnje u toj opijenosti, izgubio je sve što je volio. Sve svoje, cijeli svijet i život koji je živio. Bio je okružen srećom. Bio je voljen. Bio je oženjen. Izgubio je sve to zbog ljudske ludosti.
No nije pritvoren. U šoku ili u trenutnoj ne trezvenosti, krivnju je podmetnuo voljenoj ženi. Od divne, mirisne i zrele trešnje, pretvorio se u trulu i smrdljivu. Pretvorio se u trulo voće. Ljudsko smeće.

Teret koji je nosio bio je prevelik. Živio je po nekom posebnom umijeću, no opet, i bez istine. Teško je podnosio sebe i život, sebe i svoju nesreću. Vrijeme koje je prošlo otišlo je u spomen, vrijeme koje je živio gušilo je sve oko sebe, međutim, vrijeme koje je tek bilo pred njim mučilo je njegovo cijelo biće.

Nije htio kročiti tim putem, no kročio je. Kročio je i iskrojio si sudbinu. Je li to bilo bez njegove dozvole ili je sve dozvolio, nije ni bilo bitno. Učinio je što je, no i donio novu odluku. Greške se ne mogu istopiti k'o led izložen vrućini, ne mogu se ni iskupiti bez bespoštedne borbe, no mogu se učiniti podnošljivijim. Mogu, ukoliko se srcem poželi. Promjene mogu biti dobre i loše. U Tonijevom primjeru bile su nužne.

– To je to – kimnuo je i sklopio oči. – Učinit ću sve što je potrebno i prepustiti se vječnom miru.

Poprilično dugo se borio s putom do policije, no više nije bilo upitno hoće li to učiniti ili ne, hoće li biti čovjek ili trulo voće. Trnci su mu klizili niz kožu, znoj mu je poput otopljene ledene istine lijepio tijelo i srce mu je nesmiljeno tuklo ispod drhturećih grudi. No život je prepustio budućnosti, onomu što će mu budućnost donijeti. Što god mu donese, otvorenih ruku odlučio je primiti.

– Ogolit ću se do kosti i prvom čovjeku kojeg sretnem sve reći. Oslobodit ću se...

Ispružio je ruke prvom službeniku i pustio suze. Zbunjeno je Toniju položio ruke u lisičine i dok su se gotovo vukli dugim hodnikom do sobe u kojoj će im reći što je učinio, čuo je cijelu priču. Sve je u tek jednoj minuti izgovorio i osjetio trenutno gubljenje muke. Dosegnuo je cilj koji je dugo snio i opet se pretvorio u ono što je i htio biti – u ljudsko biće.

*          *          *

„Postoji vrijeme koje je prošlo, ono koje živimo i ono koje će tek doći. Postoje putevi kojim ne želimo kročiti, no kročimo. S dozvolom ili bez, svejedno, jer mi smo ti koji odlučujemo hoćemo li biti ukusno ili trulo voće, hoćemo li biti ljudi ili ljudsko smeće.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.