Piše: Božana Ćosić
Nakon što sam dobila pravi dokaz da je alkohol katastrofa i da je najbolje što dalje od njega uslijedilo je neizbježno – razgovor s Lanom. O da, nije to moglo tek tako proći. Ostala je itekako dužna objasniti svoje ponašanje. A izbjegavala je sve moje napore da se sastanemo što me je potaknulo da se zapitam... Zbilja sam mislila da su njezine riječi produkt alkoholiziranog stanja i da ih nije bila ni svjesna, ali baš to izbjegavanje dalo mi je naslutiti da ih je bila svjesna i čak da su istinite. I napokon više nije imala ideje kako izbjeći susret. U je jednom trenutku upala u vlastitu mrežu laži i iako zločesto od Hrvoja i mene, uhvatili smo je „na prepad“. Dok je bezbrižno ispijala kavu u društvu Antonija nije znala da je unaprijed dogovoreno. Nakon svega bila je dužna i Antoniju.
Sve mi je to bilo i ružno i tužno. Ne mogu opisati kako sam se osjećala kada nas je ugledala. Znala je što slijedi isto kao što sam ja znala što postajem u njezinim očima, sve samo ne prijateljica. Nedvojbeno je to bio početak kraja jednog prijateljstva.
Ali nauštrb svih mojih očekivanja od negiranja pa do opravdavanja Lana je povukla konce i okrenula priču u svoju „korist“. Eh, sad se pitate kako. I ja bih se pitala da nisam bila prisutna. Poteklo je more suza, tužaljki i mučeničkih nota. Jedna obična i bezbrižna djevojka postala je paćenica i što sve ne. Svoj bezbrižan život pretvorila je u nevjerojatnu dramu. Na koncu je ispalo da je tek jadna djevojka i to u svim pogledima, koja je ispljunula hrpu gluposti nevezanih za stvarni problem. Stvarni problem?! Vjerovali ili ne, izmislila je bolest. Navodno je muče migrene i često je nesvjesna svojih riječi. Prozirno i bolesno. Nije li tako? Osim što je izmislila migrene izmislila je i posljedice. Tako da je sve ispalo beskorisno. Nismo riješili problem ni na koji način, a usto, Antonijo je na sve ostao hladan i nezainteresiran što me začudilo. Ipak je stvar usko vezana za njega a ispalo je da ga nije briga. I sad, tko tu koga zeza i pravi budalom?
Kao što vidite ništa se nije riješilo, ali jedno je sigurno – više nismo prijateljice.
Danima poslije sam je nazivala i slala sms poruke. Nijednom nije odgovorila što mi jasno govori na čemu sam. Naravno da sam tužna jer smo ipak prijateljice od malena i još uvijek je smatram prijateljicom ma kako god to zvučalo. A kako ona mene sada doživljava i što joj stoji u glavi velika su pitanja na koja sumnjam da ću pronaći odgovore. Ovaj način nikamo ne vodi. Šutnja je najgora opcija no ništa ne mogu promijeniti. Mogu samo strpljivo čekati dan kada će shvatiti što je zapravo učinila. Do tada ću ostati vjerna sebi i svojim poimanjima te večeri a poslije i dana kada smo zadnji put razgovarale.
Laži su teško breme i kad-tad obore čovjeka. Laži su poput mjehurića od sapunice uvijek u opasnosti od puknuća. I najmanji vjetar istine i pravde uništit će laži. No bojim se da su Lanine laži proračunate...
Izgubila sam prijateljicu a dobila suparnicu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.