Dnevnik (ne)obične djevojke

Glavom kroz zid

Piše: Božana Ćosić 

Postoje ljudi koji su skloni prije glavom kroz zid nego razmisliti pa polako. A postoje i oni kojima se to dogodi samo jednom, ali u najgorem trenutku. E, tako je moj Hrvoje doživio taj trenutak.

Sjećate li se ideje o zajedničkom kafiću koja je propala? Mjesecima nismo o tome pričali i činilo se da je gotova priča o kojoj više nikada nećemo raspravljati, a onda se desi preokret i ponovno se pokrene, odnosno, pokrene i završi.

Dok smo Hrvoje i ja mislili kako je to nemoguće i da je pametnije odustati, Antonio je i dalje tragao i držao se ideje k'o pijan plota, a da o tome nikome ništa nije rekao niti nam je uopće natuknuo. Jednog dana je samo ispljunuo gotovi čin Hrvoju na koji je ovaj odmah pristao.

Pronašao je neki lokal na rubu grada koji je zatvoren zato što nije bilo posla, a Antoniju to nije niti malo zasmetalo. Nije pomislio da će se ta loša tradicija nastaviti i da sigurno postoji razlog zašto je loše poslovao. Ne, on si je u glavi kreirao neku bajku i umislio da smo mi ekipa koja će učiniti čudo. Ok, možda se i dogodi čudo, ali ako do tog „možda“ postoji čitavi niz prepreka i ako će nas debelo koštati, onda to nije pametan potez.

Najgore je što je Hrvoje potpisao sve papire koje mu je tutnuo pod nos. Ne mogu opisati koliko me to začudilo. On koji je uvijek razborit postao mi je neprepoznatljiv.

I što da kažem na sve? Što da učinim kada je već gotovo? Ne mogu ništa učiniti, a nema smisla ni govoriti. Jedino mogu potaknuti svađu, a to ne želim. Dakle, preostaje mi samo da se potrudim i iz svega izvučem najbolje što mogu.

Pa da rezimiram... Kafić su iznajmili, platili unaprijed najam za šest mjeseci, potpisali sve potrebne papire i sada krećemo u posao. No ono na što nisu računali je prijeko potrebna adaptacija. Da, da... To se zove glavom kroz zid. I što sad? Jedva da smo skupili za najam, a sada nam treba za adaptaciju. Kao da je bio slijep ili bolje rečeno glup pa nije vidio u kakvom je stanju lokal. Preblaga je riječ „užasnom“. A tu je još stotinu čuda, jer, treba uložiti i u nabavku pića i svega ostalog. Za pokretanje posla trebat ćemo kredit. Ništa nam drugo ne preostaje. Nema smisla da stoji nešto što smo već platili.

Dobra strana svega je što ću opet raditi i to s Hrvojem, ali moram priznati da me glava ne prestaje boljeti i da svaki put kada se spomenemo famoznog kafića osjetim mučninu. Ali trpim zbog Hrvoja i trpjet ću i vjerovati da će ipak izaći na dobro.

Znam da ću se još danima, ako ne i tjednima čuditi Hrvojevom potezu i pitati se što mu se dogodilo da je to učinio, ali zbilja ću vjerovati da je učinio pravu stvar. Jednom mora biti prava. Jenom mora krenuti. Do tada, grcat ćemo u dugovima i nadati se čudu.

I to je to. Krećemo...