Kolumne

subota, 6. svibnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Otkaz

Piše: Božana Ćosić
 

Sinoć sam dobila otkaz. Da, dobro ste pročitali. Restoran koji je uvijek bio ispunjen do posljednjeg stola, koji je bio popularan i kvalitetan, najednom je postao sve obrnuto, ali samo u šefovoj glavi. Sinoć je shvatio da ima viška radne snage i naravno, kome će dati otkaz nego vanzemaljki koja je posljednja stigla i u svemu posljednja ostala. Ali, hej, prva sam dobila otkaz, tako da sam barem u nečemu prva.

Ne bi to na mene djelovalo tako strašno da se isti tren nisam sjetila mame koja će sto posto okriviti me i neće mi vjerovati da apsolutno ništa loše nisam učinila. Svojski sam se trudila uklopiti i radila sam kao mrav, a ništa neće značiti. Osim toga, pomisao da više neću biti uz Hrvoja skroz me dotukla.

To mi je bilo najteže.

Lako bih pronašla novi posao jer sam stekla radno iskustvo i jer se znam prilagoditi svakoj situaciji, ali trenutno ni ne pomišljam na to. Prvo mi se trebaju posložiti sve kockice u glavi, a tek onda ću razmišljati o novim koracima.

Nije stvar ni u novcu, srećom, naučila sam ga cijeniti pa sam nešto i uštedjela.

Nije stvar ni u pomalo bezobraznom uručivanju otkaza koji se sveo na tek nekoliko mlakih riječi. To nikako nije bilo fer i ne mogu se oteti dojmu da postoji nešto što ne znam. Pomišljam čak i da mi je netko smjestio iako mi ne zvuči logično – ta šef bi mi sigurno spočitao.

Tužna sam i razočarana. Tužna zbog Hrvoja, a razočarana zbog otkaza.

I kada mi se poslože kockice u glavi, što ću, ne znam. U ovim trenucima sam posve bezvoljna ustati iz kreveta, a kamoli što drugo. Ma kao da sam znala da će mi se nešto desiti i opet me vratiti u stanje koje sam izbjegavala i protiv kojeg sam se svim silama borila. I kako sad da budem normalna? Kako da se otrgnem svojoj poznatoj ulozi derišta? Taman kad sam si rekla da je vrijeme da se opametim i budem zahvalna na svemu što imam, život me bacio u olujno more i očito mi jedino preostaje da čekam da se oluja smiri, barem smiri ako već ne može posve stati.

Jedino što je pozitivno u svemu jest to što ću imati puno slobodnog vremena koje ću iskoristiti za sebe i prijateljice. Vratit će im se Emilija koju su poželjele i to baš kada su počele shvaćati da ne može sve biti u našim rukama i sukladno našim željama. Svjesna sam da će se opet sve to vratiti. Kada se smirim, ponovno ću se zaposliti i nastaviti dalje.

Ali zbilja ne znam kako ću podnijeti novo radno mjesto kada znam da tamo neće biti Hrvoje. Toliko sam naviknula na zajedničko vrijeme na poslu da će mi trebati mnogo vremena da se odviknem.

Sudbina se poigrala sa mnom i u život mi poslala Hrvoja da bi ga sada odmaknula od mene. I opet zvučim nenormalno, ali navike su sastavni dio života i teško ih se riješiti.

Pokušat ću prebroditi i ovu nedaću kako god znam i umijem i prije svega poslušati srce. Učinit ću kako mi ono kaže.

Eh, da, očigledno mi je onaj moj tihi alarm rekao još nešto što nisam čula.

Nema komentara :

Objavi komentar