Kolumne

subota, 4. ožujka 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Čarobna formula

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon užasne večeri razgovarala sam prvo s mamom. Naravno, nisam prelazila granice niti joj išta spočitavala, ali sam je pokušala umiriti i odgonetnuti što se događa. Priznajem da je ne shvaćam. Ne postoje nikakvi valjani argumenti, nikakav valjani razlog zbog kojeg bi mogla reći da je u pravu i da ima pravo tako reagirati. Ne razumijem... Rastali su se u miru. Zajedno su donijeli tu odluku i tata ju je prihvatio, ali mama neprestano čini jedno te isto. Iako je tata objasnio da je riječ samo o prijateljici, ništa joj nije značilo, a ruku na srce, uopće joj se ne bi trebao opravdavati da je riječ i o nečemu više.

Sve me to umora. Sve me to slama. Dosadili su mi neprestani problemi, te neke bubice koje ne daju čovjeku mira. Kada mi sve krene kako treba pomalo me i strah jer iz iskustva znam da će se naći nešto što će me ubiti u pojam. Zašto? Pitam se zašto? Zašto mi je život takav? Kao da sam po rođenju obilježena znakom mučenice. Znam da je mnogo takvih pa i gorih sudbina, ali ne mogu da se ne zapitam zašto baš ja. Čini mi se da ću cijeli život muku mučiti sa svime i svačime, samo se nadam da će barem mama jednoga dana shvatiti da nije u pravu i da ne smije činiti to što čini, a na koncu i da nije fer prema meni.

S Hrvojem je to bilo puno lakše. Iako nikada nije nešto slično doživio i iako nema takvih obiteljskih problema, razumio je i baš kako mu i priliči, utješio me, odnosno, dao  je sve od sebe. No ja više nisam toliko jaka. Trebalo bi me sve to ojačati, ali dešava mi se suprotno. Posve sam slomljena. Ne mogu više...

Već sam sama sebi dosadila sa žalopojkama. Sve što mi treba je malo mira. Ne biramo sami život, obitelj i okruženje. Ne možemo previše utjecati iako se doima da možemo. Ne, ne možemo. Ponekad nas život uzme za ruku i povede gdje on želi a ne gdje bismo sami htjeli ići.  Zato mislim da nije fer. Nije fer da život nekoga obasipa srećom i vodi mirnim stazama, a nekoga muči i baca u oluje. Stoput sam se pitala kada će prestati i što moram učiniti. Promijenila sam se. Nisam više ona stara Ema čiji se život vrtio oko izlazaka, uređivanja i slično. Zaposlila sam se, pomažem mami, odgovornija sam, naposljetku i puno ozbiljnija u vezi, a što sam dobila? Ništa. Još mi je gore. Naravno da ne tražim ništa zauzvrat, ali zaslužila sam barem mrvice. Ali neee... ne može mene život pomaziti pa čak ni u poslovnom smislu. Ako ste se pitali kako stojim na poslu odgovor je - nikako. Ništa se ne mijenja i još uvijek sam trn u oku svima, ama baš svima. Još uvijek me gledaju kao buljooku izvanzemaljku. I nek bude tako, neka im. Da, da... sad sam bijesna toliko da bih mogla vrištati. Hmm... bijesna! Možda je tako najbolje. Ako se razbjesnim i zainatim se životu, možda mi krene.

Pitam se je li to način? Je li to ta čarobna formula koja čini razliku? Pa... vidjet ćemo. Od danas sam bijesna.

Nema komentara :

Objavi komentar