Čupo, Nedžad i ja. Naša stara Golf „dvojka“ poskakivala je šumskim putem, udaljavajući se od traktorskog servisa prema Šerbuli. Put je bio izlokvan, džombast, pun rupa koje su se poslije svake kiše pretvarale u mutne barice. Auto bi čas odskočio, čas propao u kakvu udubinu, pa se uz škripu napregnutih opruga ponovo vraćao na kolovoz.
Za volanom je sjedio golobradi mladić, tek zakoračio u punoljetstvo – Nedžad Halkić. Pored njega Esad Harčević, zvan Čupo. Visok, krupan, guste crne kose po kojoj je, bez sumnje, i dobio nadimak. Na zadnjem sjedištu sjedio sam ja, a pored mene kartonska kutija sa šezdesetak ručnih bombi. Zvali smo ih „cazinke“. Proizvodile su se u cazinskoj željezari od običnih vodovodnih cijevi, a tada su nam značile više nego što bi iko danas mogao razumjeti.
Kako je auto poskakivao, tako su bombe u kutiji zveckale. Što je rupa bila veća, njihov limeni zveket postajao je glasniji. Privukao bih kutiju uz sebe, pokušavajući ih rukama primiriti, kao da se goli dlanovi mogu suprotstaviti zakonima fizike i lošeg puta.
– Umiri ih, bolan – dobaci Čupo preko ramena, ne okrećući se.
– Da ne odletimo zajedno s njima u ove krošnje.
– Neće da miruju – odgovorih kroz smijeh.
Nakon toga, sva trojica prasnusmo u smijeh. Danas, kad se sjetim tog trenutka, obuzme me nevjerica. Kako smo mogli biti tako bezbrižni? Vozili smo se šumskim bespućem s kutijom punom eksploziva, a smijali smo se kao da putujemo na kakav seoski vašar. Ali bili smo mladi. Rat je već uveliko disao za vratom, a mi još nismo bili naučili koliko smrt može biti blizu čovjeku.
Tih dana, među brojnim zadacima, imali smo i onaj najvažniji – nabavku oružja i municije. Čim bi do nas dopro glas da se negdje prodaje puška, automat ili kakav komad naoružanja, kretali smo na put. Obilazili smo Cazin, Veliku Kladušu i okolna sela, tragajući za onim čega je uvijek hronično nedostajalo. Jednom nas je put odveo u Kladušu zbog navodne prodaje flaka; ispostavilo se da je informacija bila samo jedna u nizu ratnih opsjena. Takve lažne dojave bile su česte, ali niko nije odustajao. Svaka cijev značila je korak bliže sigurnosti za momke na liniji.
Uloge su bile jasno podijeljene. Nedžad je vozio, ja sam čuvao i brojao novac prikupljen od naroda, dok je Čupo bio naš kantar. Novac mu nije bio drag; nikada ga nije htio uzeti u ruke niti brojati. Njegov posao bio je da procijeni vrijedi li gvožđe onoga što se za njega traži.
I danas ga jasno vidim kako pregledava pušku. Prvo bi je nekoliko puta okrenuo u rukama, ispitujući kundak, mehanizam i unutrašnjost cijevi. Zatim bi je naslonio na rame, prelomio pogled preko nišana i zaledio se, kao da će svakog trenutka opaliti. Tražio bi zamišljenu metu u daljini, osluškujući rad zatvarača. Dok se ne bi uvjerio u stopostotnu ispravnost, nije popuštao. Tek tada bi me pogledao i kratko klimnuo glavom:
– Možeš platiti.
Čupo nije bio čovjek o kojem su svi mislili isto. Kao i mnogi, nosio je sa sobom prtljag sopstvene predratne prošlosti. Ali rat ima tu osobinu da brzo ogoli čovjeka, zbrisavši sve glume i fasade. Ono što sam ja vidio kod njega bili su apsolutna pouzdanost, hrabrost i poštenje. Kad bi nešto obećao, to bi i uradio. Kad bi preuzeo odgovornost, izgovori za njega više nisu postojali. A to su osobine koje se ne mogu odglumiti pod paljbom.
Sjećam se dana – mada više nisam siguran da li je bio maj ili juni – kada smo u Cazinu zadužili jednu papovku. Navratili smo u komandu u Pištalinama da je predamo. Nakon što je razdužio pušku, Čupo mi reče da slobodno krenem prema Jezerskom, a da će on ostati još malo.
– Ti idi, ja ću poslije – izgovorio je mirno.
Nisam ni slutio da ga tada posljednji put gledam živog.
Stigao sam kući s namjerom da se odmorim, ali ubrzo me neko pozva da hitno odem do Išle. Išla je bio Zahid, čovjek koji je taj nadimak zaradio jer su mu uzrečice „išla“ i „moćno“ otvarale svaku rečenicu. Bio je Čupin blizak prijatelj. Čim sam stupio u njegovo dvorište, osjetio sam težinu u zraku. Lice mu je bilo neprepoznatljivo ozbiljno.
– Čupo je ranjen – reče tiho.
– Prebačen je u Cazin. Moramo odmah krenuti.
Nešto mi se bolno steglo u grudima. Put do Cazina pretvorio se u vječnost. Tišina u autu bila je gusta, ljepljiva. U mislima su mi se mahnito smjenjivale slike iz proteklih dana: Čupo kako žmiri na jedno oko dok nišani kroz novu pušku, Čupo kako se smije i dobacuje mi za bombe... Iznad svega toga, u ritmu rada motora, kucalo je samo jedno pitanje: hoće li preživjeti?
U cazinskoj bolnici dočekala nas je vijest koja prekida svaku nadu. Čupo nije izdržao.
Slušao sam te riječi, ali moj mozak ih je odbijao procesuirati. Gledao sam u lice čovjeka koji nam je saopštio vijest, podsvjesno očekujući da će dodati ono spasonosno „ali“. Da je teško, da je kritično, da je greška u imenu. Međutim, prostorijom je gospodarila samo surova, neopoziva istina s kojom se trebalo pomiriti.
U povratku nismo progovorili ni riječ. Bilo je neshvatljivo kako se to moglo dogoditi upravo njemu – čovjeku koji je svaku opasnost mjerio tri puta, koji nikada nije povukao nepromišljen potez. Kada sam se vratio u komandu odreda, osjećao sam se potpuno izgubljeno. Tog dana nisam izgubio samo saborca na kojeg sam navikao; izgubio sam stub povjerenja.
Nedugo zatim, u prostorije komande ušla je njegova sestra. Oči su joj bile crvene i natečene od plača. Tiho je zamolila da se posluži telefonom. Kada je uspostavila vezu i počela tiho jecati u slušalicu, ja sam izašao napolje. Bilo je preteško stajati u epicentru tuđe boli dok sam se još uvijek bezuspješno pokušavao sastaviti sa svojom.
Čupo nije bio prva žrtva koju sam ispratio, a nažalost, ni posljednja. Troslov kako ga nazva pisac Šehić u svom romanu „Krajina Mars“ je tek počinjao skidati masku i pokazivati svoje pravo, unakaženo lice. Godinama poslije tog dana, nagledao sam se ljudi u trenutku kada saznaju da su ostali bez brata, oca, sina ili prijatelja. U tim trenucima svaka riječ zvuči isprazno i uvredljivo. Ono što ostaje jeste samo pogled uprt u prazninu i ona teška, drhtava Ademova jabučica u grlu odraslog muškarca koji očajnički pokušava progutati suze.
To drhtanje grla nikada nisam zaboravio, kao ni Čupu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.