Kolumne

subota, 8. travnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Povratak u stvarnost

Piše: Božana Ćosić
 

Nažalost kao što sve u životu prolazi tako je prošao i moj odmor za mozak. Bilo je lijepo za promjenu opustiti se i odmoriti pa čak i na način na koji sam to učinila. Moram priznati da sam se u nekim trenucima osjećala djetinjasto, ali brzo sam uklonila sve takve i slične misli u službi prijeko potrebnog odmora. Bez obzira što sam znala da će se sve nastaviti gdje je i stalo, bez obzira što je to bila vrsta bijega od stvarnosti, na koncu se ipak nisam pokajala. Uživala sam i zbilja, zbilja se odmorila.

Prvi radni dan nakon godišnjeg protekao je u začuđujuće mirnom tonu. Možda je tomu pridonijela hrpa posla, gosti koji su valjda odlučili posjetiti restoran svi u istom danu ili se ekipa odmorila od mene. Jedno od toga je moralo biti jer nisam vidjela niti jedan prijekoran pogled niti sam čula ijednu ružnu riječ. Pa kad je tako začuđujuće dobro protekao dan, znala sam da će ga nešto pokvariti.

U mom životu ništa nije i ne može biti jednostavno. Ne bih se ja zvala Emilija kada bi bar nešto bilo po mom...

Na red je očito došla i moja „idealna“ veza. Ta što bi mi bilo lijepo kada može biti ružno? Da, nisam ni sumnjala. Moralo se i to dogoditi. Naime, stiglo je vrijeme kada na vezu utječu i najbanalnije sitnice poput običnog telefonskog poziva. Upravo mi je zbog toga Hrvoje prigovorio. Bilo mu je krivo što ga nisam za vrijeme odmora nazivala kao uobičajeno iako sam mu rekla da ga neću zivkati svako malo. Prigovorio mi je i zbog prerijetkog viđanja tih dana iako sam mu i to napomenula. Sa svime se složio i čak mi rekao da učinim kako osjećam da bi na koncu zaboravio vlastite riječi.

Na neki način ga shvaćam. Naša veza je ozbiljna i duboka, ali to isto bi moralo značiti i kompromis, razumijevanje, a ne prigovore. No tako je kako je i preostaje mi samo da ga pokušam urazumjeti, jer k vragu, samo mi još to nedostaje – samo mi nedostaje da se posvađamo i udaljimo.

Srećom, moj šarm je neodoljiv pa je brzo popustio, no ostavio je gorak okus u ustima. Nekako sam stekla dojam da se izdiže iznad mene. Kako? Pa evo, ako ja uvijek mogu imati razumijevanja za njega, morao  bi mi vratiti istom mjerom. Što ne? Meni ne smeta kada s dečkima izađe na kavu ili ode na nogometnu utakmicu. Ne smeta mi kada se ti izlasci protegnu duboko u noć i kada zaboravi na vrijeme. Puno puta se desilo da me nije nazvao jer je zaružio i pretpostavio da spavam. Za moj pojam je to ok, ta ne želim ga držati na lancu, ali kada ja nešto slično napravim, e to je već problem.

Zapitala sam se zašto se tako ponaša i čak se zabrinula, a onda sam shvatila da je stvar u ljubomori, u strahu... Vjerojatno se boji da me ne izgubi što je s jedne strane laskavo a s druge zabrinjavajuće.

U vezi je umnogome ključno povjerenje i ako želimo čvrstu vezu moramo vjerovati partneru, ali... Pitam se gdje i kada završava nepovjerenje, a počinje povjerenje? I je li čovjek sposoban prepoznati ijedno od toga?

Nema komentara :

Objavi komentar