Kolumne

subota, 10. lipnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Završne pripreme

Piše: Božana Ćosić
 

Pošto smo dobili kredit i našao se u našim rukama, moram vam se pohvaliti da smo se svi svojski potrudili i krenuli u obnovu kafića kako bismo ga čim prije otvorili. Premda sam mislila da će sve skupa puno duže trajati, opet se sve lijepo posložilo i bez ikakvih problema mogli smo stupiti u nove pobjede.

Dosta toga nismo morali mijenjati. Obnovili smo sve što se dalo obnoviti tako da nam je uistinu dosta novca ostalo.

I tu sam se jako ugodno iznenadila što se tiče Hrvoja. Nisam ni slutila da je toliko svestran. S obzirom na to da sam ga viđala samo u ulozi šankera, iznenadila sam se vidjevši ga kako liči zidove kao da to radi svaki dan. Osim toga, sve drugo  je na isti način činio. Zbilja se iskazao i čak se vidjela razlika između njega i Antonija. Puno je sposobniji i snalažljiviji od njega.

Priznajem da sam se jako lijepo osjećala i uistinu sam ponosna na njega. No to mi je potaknulo i neka razmišljanja... Da, pomislila sam da sam pronašla pravi zgoditak i da mi život uz Hrvoja može biti sve samo ne loš. Malo su me brecnule te misli. Zašto? Zato što sam se uz njega promijenila i na život počela gledati drukčijim pogledom. Gotovo sam spremna udati se za njega. Da, da. Živa istina. No, pošto smo sada okrenuti poslu, prestala sam razmišljati o nama i posvetila se zajedničkom cilju.

Dogodila se još jedna promjena koja me na početku zabrinjavala. Naime, Lana i Antonijo su se pomirili što automatski znači da će stvari funkcionirati kako trebaju i kako smo svi priželjkivali. Neće se desiti nesuglasice i nećemo naići na svađe. To bi bilo jako loše i utjecalo bi na posao. Ovako smo se opušteno mogli posvetiti uređivanju i dogovoru oko otvaranja.

Imamo u planu napraviti malu zabavu povodom otvaranja. Neće to biti ništa spektakularno, tek ugodna i opuštena zabava prvenstveno za naše prijatelje i obitelj.

Svi nas podržavaju pa i moja mama. Nekao sam pomišljala da joj se sve skupa neće svidjeti i nije ispočetka. Nije joj se svidjela činjenica da ću raditi u kafiću, no kada je čula da ću raditi s Hrvojem to ju je umirilo i ulilo sigurnost da će sve biti u redu. Moji roditelji jako vjeruju Hrvoju. Cijene ga i zavoljeli su ga što mi je neopisivo drago. Mah... Ta tko ne bi mogao voljei Hrvoja kad je drag, pošten, vrijedan i pametan? I opet ponavljam: Ponosna sam na njega i sretna što ga imam. Mogu sa sigurnošću reći da je to, to. Mogu reći da sam u vezi za koju ću se boriti da ostane takva kakva je.

Dakle, sve se lijepo odvija. Sretna sam s Hrvojem. Kafić napreduje više od očekivanog. Lana i Antonijo su se pomirili. Sve je divno i krasno. Ali... Kada mi tako krene uvijek imam neki strah da će se desiti nešto što će sve pokvariti. Nisam praznovjerna, a ni pesimistična, samo sam nenaviknuta na toliko lijepih događaja istovremeno. Pa, možda je vrijeme da se naviknem. I da, s nestrpljenjem čekam otvaranje. Veselim se.

Nema komentara :

Objavi komentar