Kolumne

subota, 15. travnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Svaki problem ima početak i kraj

Piše: Božana Ćosić
 

Nakon povratka u stvarnost naviknula sam na nju. To je nekako i realno jer htjela ne htjela morala sam. Tako je to i to je sastavni dio života. Možda bi bilo dosadno živjeti kada bi sve bilo idealno. Možda bi otupila na sve i svašta kada bi mi tekli med i mlijeko. Ne bi imala o čemu razmišljati, ne bi se imala za što boriti, a to bi mi bilo tako bez veze i jednolično da bih vjerojatno jako brzo poželjela vratiti uobičajeno.

Sve se to odnosi i na vezu s Hrvojem. Da je sve idilično ne bih ga ni upoznala do kraja i onoliko koliko je potrebno. Ovako znam smjerove njegovih razmišljanja i znam na čemu sam i što me u budućnosti čeka. Dobro, nije baš sve njegovo razmišljanje. Jednu ulogu ima i nepromišljenost. Ah, ta tko nije ponekad nepromišljen? Postoji li uopće netko na svijetu tko nije barem jednom nešto izlanuo ili učinio pomalo nesvjesno i tek u trenutku? Zbilja neke njegove poteze smatram tek trenutkom nepromišljenosti i svjesna sam da će ih još biti pa mi preostaje samo da ih prihvatim. Uostalom i ja nisam čisto zlato. O, itekako znam izlanuti i ponašati se u najmanju ruku djetinjasto.

No to ne znači da ću mu dopustiti neutemeljenu ljubomoru. O tome sam odlučila raspraviti s njim i okončati jednom za svagda.

Međutim, nije mu se ta ideja svidjela, barem ne na prvu. Inzistirao je na tome da sam sve krivo protumačila i da sam ja ta koja vidi nešto što ne postoji. Možda sam u nekim razmišljanjima pretjerala i preozbiljno shvatila neke poteze. Evo, priznajem da me u posljednje vrijeme lako naživcirati i da sam ponekad brzopleta u zaključcima. Osim toga, ne postoji idealna veza i umnogome su važna naša prihvaćanja. Ako svaku riječ uzimamo srcu, ako nas svaki potez baca u razmišljanja i očaj, tada ni nismo spremni za čvrstu vezu.

Svaki je problem rješiv ako smo voljni i ako ga želimo riješiti.

Dakle, prihvatila sam Hrvoja kakav je i zapravo postala svjesna da će ponekad imati ljubomoran ispad, da će me ponekad naživcirati i što sve ne. Ali moram biti poštena pa reći da sve to i ja njemu činim. Dovoljno  je vratiti se na ideju o zajedničkom poslu. ( Na kraju je sve propalo, ali ne zbog nas nego zbog najma koji se, kada je vlasnik shvatio da smo zagrizli, novčano podigao do neba i postao nam neprihvatljiv) I tada sam živčanila i sve ostalo. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da Hrvoje želi samo dobro za oboje. Nema šanse da bi me uvalio u nešto za što nije siguran da je dobro. I što mi sve to govori?

„Ema, uozbilji se i prihvati život. Sve su to čari života. Jesu, ako ih gledamo ispravnim pogledom.“

Tada sam shvatila da sam došla do kraja nepovjerenja i zakoračila na staze povjerenja. Shvatila sam da je čovjek itekako sposoban prepoznati oboje.

Sve je moguće ako dozvolimo da bude. Sve se može riješiti ako istinski shvatimo da svaki problem ima početak, ali i kraj – slatki, pobjedonosni kraj.

Nema komentara :

Objavi komentar