Emocije su to poput rasprsnutog ploda zrelog nara, s bezbroj klijetki koje sve zajedno čine cjelinu, slatke u svojoj konačnosti - tako bih mogla ukratko reći za ovu knjigu za koju mi je trebalo dosta vremena da ju u potpunosti upijem.
Autorica u ovoj knjizi autobiografskog karaktera definitivno čitatelja obara s nogu jer, koliko god čuli ili čitali o sretnim ljubavima, malo je onih koji u životu tako kao i ona pronađu srodnu dušu. Nema u ovoj knjizi ničeg nakaradnog, nema suvišnih opisa erotike. Baš sve je umjereno a opet nabijeno onim finim elektricitetom i osjećajima gustoće meda koji nas tjera da ne stanemo s čitanjem već nestrpljivo čekamo svako novo poglavlje.
Kao što autorica u svom poglavlju Ljepota jednostavnosti kaže:
„Prelazeći iz jednog nagiba osjećaja na potpuno suprotni, otkrivam svu ljepotu jednostavnosti.“
Ovom jednostavnom rečenicom i izjavom, kako sebi tako i drugima, daje do znanja da male stvari čine veliku ljubav. Velika očekivanja potaknuta medijskom propagandom i holivudskim filmovima vrlo često dovode do čuđenja, neispunjenja želja. Dakle, što zapravo željeti?
Kroz život upoznamo mnoge osobe. Neki nam postaju prijatelji, neki drugi i više od toga. Onaj trenutak kemije, prepoznavanja, elektricitet koji nam obuzme tijelo, zna prevariti. Dakle, ključno pitanje je, kako uskladiti razum i srce? Teško, naročito kad smo mladi. Donosi li nam zrelost saznanje ili je to isključivo iskustvo? Koliko puta moramo biti povrijeđeni da bi napokon smogli hrabrosti i odustali od neke veze? Pitanja se čine jednostavna ali nema jednostavnog i univerzalnog odgovora.
Svaka zajednica je zajednica dvije različite jedinke, različite društvene i ekonomsko socijalne sredine. Pa čak i emotivne. Svaka jedinka mora najprije dovoljno psihički sazreti i osamostaliti se da je spremna na promjene bez utjecaja drugih, obitelji, prijatelja itd…
Gordana Majdak osoba je koja je očiti to sve postigla sama. Osoba koja je svoj put prema sreći našla ne samo svojim nastojanjima već i srećom. Jer… što god učinili, koliko god se trudili biti čim bolji, koliko god se pokušali prilagoditi različitosti osobe s kojom se družimo ili namjeravamo živjeti, sve će biti uzalud ako to nije obostrano, ako druga strana nije spremna na male kompromise.
Da bi mogli voljeti druge najprije moramo voljeti i poštovati sebe i to je ono o čemu nam, iz svog osobnog iskustva, govori Gordana Majdak.
Knjiga je to koju svakako treba pročitati. To nije roman, nije ni knjiga za samopomoć. Ovo je svjedočanstvo životnog uspjeha do kojeg se došlo mukotrpno, savladavajući životne prepreke i učeći na pogreškama. Jednako tako to nije knjiga koja će nam reći „Evo, tako morate raditi, ili morate i vi“, ovo je knjiga koja govori „Ovako sam ja,“. Ipak, kroz svu njenu introspekciju može se mnogo toga naučiti.
Sve to sažeto je i u narednih nekoliko rečenica:
„Tog dana promišljala sam i o tome da rijetko u životu u jednoj osobi dobivamo sve ono za čime smo žudjeli i odjednom me životno iskustvo bacilo na koljena. Koliko je samo onih koji umiru u sebi jer se daju nevoljenima? Koliko je samo onih koji se guše u svojim porazima jer, kad su imali priliku poduzeti nešto, skrivali su se ispred vlastitog ogledala, nedovoljno odvažni za promjene.“
Kad se s nekim živi, dijeli jutarnji obrok, kad je taj netko spreman da ne pita već da vidi, da osjeti naše raspoloženje, položaj tijela koji govori umorna sam ili umoran sam…i da umjesto nas skuha prvu jutarnju kavu, da nareže tih nekoliko kriški kruha ili pripremi ono što već je u toj zajednici običaj pojesti za doručak. Svaki početak dana itekako je važan. Dan koji počinje s razumijevanjem, kad nisu potrebne riječi kojima bi sebe dokazivali, dan je koji ćemo lakše podnijeti čak i onda kad nam poslovne obaveze ili sastanci neće isti učiniti laganim ili podnošljivim i to samo zato što ćemo se imati kamo i kome vratiti.
Mjesto koje se zove dom mora biti ono gdje se osjećamo sigurno, gdje će nas sigurna ruka dočekati i zagrliti. Zar nije najljepše osjećati toplinu dodira koji nas smiruje i usrećuje? Kad nas gledaju oči koje ne očekuju samo fizičko zadovoljenje prirodnih potreba već te oči pripadaju nekome tko nas gleda s ljubavlju i poštovanjem i koji nam se s ljubavlju daje.
Ući u novu vezu nakon dugotrajnog straha od prethodnih neuspjeha i straha od budućih nije lako:
„Zapravo, život me nije vodio za ruku i nerijetko me zaobilazio. Sada kad su tvoje ruke tu, sada sam konačno ispunjena. Sada mi je koža na toplome a srce ispunjeno. O tome mi nisu pričali niti onda kad su me pljuvali, voljeli, riječima tukli. Zaista nisam znala da je i to moguće. I nebitno je, jer nekako s vremenom sve više uživam u mekoti biranih riječi, u tvojim poljupcima iznad obrve i znacima pažnje koji upravo grade našu ljubav.“
Knjiga je napisana jezikom zrele žene i zrele autorice. Moje preporuke.
Naklada: Zagrebačka naklada 2018.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.