četvrtak, 27. prosinca 2018.

Igor Petrić | Fluktuacija


Koliko se još
mora čekati
da bi se
ispunila
praznina,
bar malo.

Svijeća se topi,
kao i ti
noću, polako
i oni umiru sami,
zadovoljni i sretni
odsutnošću svega.

Možda se ipak ispuni?
Kad dođe vrijeme
koje uvijek
kasni.

Zbrajajući samoću
i ti misliš
da si odsutan,
izvan svega
u prostoru koji se
popunjava svima
koji su slični
biljkama.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.