Jasmina Bosančić | Djevojka koja je voljela žutu boju

Nema konkretnu dob, ali je uvijek mlada. Najčešće je bezimena, a nekad se odaziva na neko ime, Zvjezdana, Emilija, Vesna. U njezinu životu sve je u znaku žute boje: od boje pročelja do boje unutrašnjih zidova kuće. Namještaj, posuđe, kućanski aparati.

Da, i male svakodnevne sitnice, poput kišobrana, suncobrana, torbe za tržnicu, kutije s alatima, bicikla, ali i automobila. I, svakako, žuta je i odjeća i obuća. Čak i u kozmetici dosljedno uživa u žutoj boji. Njezinu okućnicu krase rascvali suncokreti, žute orhideje, ruže i tulipani, mahunarke burbonske vanilije, golemo drvo limuna.

Jasmina Bosančić | Poziv na čajanku

U pozivu na čajanku ima uvijek nečega tajanstvenoga. Očekuju nas lijepi dokoni razgovori o modi, sportu i vremenu. Susreću se poznata i neka nova lica. Na čajanci dijelimo savjete i iskustva,ali i prepričavamo tuđe zgode iz svakodnevice.

Čaj je svaki put serviran u istim šalicama. Svaki gost ima svoju. Već se zna tko kakav čaj pije. Biljni ili voćni, gorak ili zaslađen. Netko voli bijeli, netko smeđi šećer, a netko umjetno sladilo ili cimet. Uz čaj se serviraju domaći suhi kolači, a u žurbi dobro dođu i kupovni keksi. Neki put bude i čokolade, a eto, jedna gošća uz čaj voli jesti želirano voće.

Poziv na čaj odvija se uglavnom usmenim putem. Nekad se šalju i pozivnice. Za hladnijih dana društvo se okuplja u maloj,tijesnoj kuhinji. Ljeti sjedimo u vrtu na velikoj sjedeljci. Razgovor uz čaj ponekad prekine poštar , susjeda kojoj je ponestalo ulja ili nečiji raniji odlazak. Čajanka završava u suton, osim ako se na vratima ne pojavi nenadani gost.

Tada se druženje uz čaj produžuje do ponoći.

Jasmina Bosančić | Kosovka djevojka

Iz dana u dan opsjedali su je prosci. Dolazili su iz najrazličitijih dijelova Carstva. Iako nitko nije znao kako zapravo izgleda, svi su žudjeli za tajanstvenom nevjestom.

Ona je bila zaštićena u svojoj visokoj bijeloj kuli. Kontakte s vanjskim svijetom održavala je preko monahinjâ iz manastira. Družila se s velikim ovalnim ogledalom bijeloga obruba koje je stajalo pokraj prozora, a nasuprot njezinoj postelji. Ona je već odavno otplakala i zaručnikovu, i djeverovu, i kumovljevu smrt. Navikla se na činjenicu da već dosta dugo nije ničija, nego samo svoja. I to joj je godilo.

Prosce je redom odbijala. Nudili su joj dukate, svilu i safire. Zvali je u Istambul u najslavnije hareme. Hvalili se ratničkim i ljubavničkim umijećem. Noćili su pod njenim prozorom očekujući da joj u zoru vide lice.

A onda je jednog dana prosce iznenadila vijest da je lijepa Kosovka djevojka skratila svoju crnu kosu i sahranila je u polje božurâ,a zatim zauvijek otputovala u Beč.

Jasmina Bosančić | Poganska ljepota

Donosi mu čašu medenoga napitka. Ruke im se dodiruju, a zatim njezine nestaju sakrivene iza leđa. On htjede izustiti riječcu, ali ona je već pošla put velikoga slapa.

Niz ramena pada joj zlatna kosa. Skinula je plavu haljinu i skočila u vodu. Plivala je, uranjala, izranjala. Sunce ju je žmirkavo slijedilo. Gipkim pokretima osvajala je valove. Kada je konačno stigao ,djevojka se sunčala na kornjačinu oklopu. Vidjevši je golu, on se postidi. Bila je lijepa kao da je izrađena od samoga satena i svile. Djevojka ga dozove k sebi, ali mladić sjedne na kamen i rukama prekrije oči.

Probudio se tek u suton. Bio je sâm. Pred očima još mu je stajala slika boginje.

Jasmina Bosančić | Crvene lakirane cipele

Crvene lakirane cipele ostale su u kutiji. Stajale su pokraj vrata balkona. Stari stanari su se iselili, odnijeli svoje stvari,namještaj i kućanske aparate. Rolete na vratima od balkona spuštene su do pola. Kroz prozor dopiru jutarnje zrake sunca. 

Cipele u kutiji stoje uredno složene. Lak je još sjajan, vidi se da cipele nisu puno nošene. Možda jedanput - najviše dvaput. Laminat je svježe ulašten, prozori oprani, nema ni trunke prašine ni paučine. Cijeli stan u sebe upija sve jaču sunčevu svjetlost. Prazan, stan se čini kao da je veći no što jest. Koraci agentice za nekretnine odzvanjaju stanom kao mali bubnjevi. 

Iza sebe ostavljaju jeku. Mlada agentica uzima crvene cipele, pregledava ih. Još se osjeća onaj specifičan miris kojima odiše nova, tek kupljena obuća. Primjećuje da su cipele njezine veličine. Imaju malu šiljastu petu, vrlo su elegantne. Preobuva se u njih. Hoda po ulaštenom laminatu. Cipele za sobom ostavljaju malen, piskutav zvuk. Udobne su, mada nisu sasvim razgažene. Uto zazvoni mobitel. Agentica za nekretnine obavlja poslovni razgovor. Na brzinu se preobuva u svoje cipele. Uzima torbu, rokovnik i mobitel. Otvara vrata, izlazi i stavlja ključ u bravu, no zastaje. 

Dvoumi se. Gleda na sat. Toliko dugo žudi za crvenim lakiranim cipelama. Lijepo bi pristajale uz crnu haljinu na bijele točkice. Ali, strah je koči. Koleba se. Hoće li itko primijetiti da je uzela cipele? Tä, stari stanari su se već odavno odselili! Tko zna gdje su, možda negdje jako daleko? I tko će znati da ih je uzela? Susjedi?! Stavlja ruku na kvaku i ipak se ohrabruje. Ulazi i uzima crvene lakirane cipele. Na brzinu zaključava stan i trčećim korakom siđe niz stepenice, izlazi iz zgrade i nestaje u gradskoj vrevi.

Jasmina Bosančić | U spomen na Doru Pfanovu

Dora Pfan, izvor fotografije
http://proleksis.lzmk.hr/41588/

( 30. X. 1897., Zemun – 21. VII. 1989., Zagreb)

Dora Pfanova (rođ. Pfann) jedna je od  naših prvih pjesnikinja koje su prihvatile formu pjesme u prozi. Pisala je i lirske pjesme u vezanom stihu,najčešće sonete. Nije formalno pripadala nijednom književnom pravcu,ali je svojom poetikom utrla put krugovašima i razlogovcima.  Prvu fazu stvaralaštva Dore Pfanove činila je tzv. slikovna poezija („Pjesme I.“,1932.). Drugu fazu, u kojoj se više okreće pjesmi u prozi,tzv. gramatička poezija („Pjesme II.“, 1938.).

 

Poezija Dore Pfanove u sebi spaja erudiciju i duboku sentimentalnost. Obrađivala je egzistencijalne teme iz perspektive introvertnog subjekta koji svijet doživljava u arhetipskim slikama i  sinkronitetu ontološke i gnoseološke zbilje. Budući da  se znanstveno zanimala za psihologiju , a hobistički za parapsihologiju, domišljatim semantičkim rješenjima povezivala je intuitivna životna iskustva s pjesničkim diskursom. Možemo reći da su njezine pjesme osviještena intelektualna refleksija na emotivne manifestacije pjesničkog subjekta. 

Jezični stil kreće se od sinestezične opširnosti do sažete poslovičnosti izraza.

Jasmina Bosančić | Kazališna predstava

Pozornica puna smijeha, cvijeće u ruci glumice i jedan starinski telefon. Na pozornici je veliko zlatno sunce. A kad predstava završi, koraci onih koji sjede u zamračenom gledalištu ispunit će noć.

Dva puta nekom je zazvonio mobitel. Glavni glumac odlazi s kovčegom. Jedna glumica sjeda na kauč, pokriva se dekom i pravi se da spava. Kraj.

Tmina ispuni i pozornicu. To potraje jednu sekundu. A onda zasvijetli i na pozornici i u gledalištu. Glumci izlaze na naklon. Četiri puta. Publika plješće. Nakon četvrtog puta većina nervozno ustaje, uzima kapute ili jakne i izlazi u noć bijelu od mjesečine. Vade svoje mobitele i prepuštaju se svakodnevici.

Jasmina Bosančić | Kamen i tajna

Jedan je kamen čekao svoju tajnu.
Da mu dođe u susret.
Da mu se otkrije.
Ali nje niotkuda.
Kamen se nadao da je slučajno zaspala ili zakasnila na autobus.
Tješio se mišlju da će se ipak pojaviti:
otmjeno odjevena, sva u raskoši i ceremonijalnom stilu.
S vremenom je od čekanja poplavio.
Bio sve plavlji.
Debljao se. Premještao s jedne obale na drugu.

Jasmina Bosančić | Samo tišina

Sunce i topao vjetar pratili su me u stopu.
S haljine je otpalo puce
i odjednom, svi su bili ljubazni.
Nudili su mi krčage sa zlatnom vodom,
nudili  zviježđa.
Prilazili su s komplimentom.
Od mene očekivali iznenađenje ili čudo.

Sunce i topao vjetar vjerno su me slijedili.
Ptice su pomicale nebeski obzor, mijenjale putokaze.
Zaustavljali su me iz taštine ili radoznalosti.
Prozreli su u meni dar za prkos.

Vjetar mi je zapleo kosu,
a oni su tražili nešto što će ih očarati.
Željeli su razlog za slavlje i čast.
Željeli su  saznati tajnu,
veću  od oceanskih dubina,
prostraniju od svemira.

A meni se samo slušala tišina…

Jasmina Bosančić | Bilješka iz notesa

Bilješka iz notesa preselila se u računalo.
Mislila je da će tu biti sigurnija, zaštićenija.
U početku je bila zadovoljna.
Ali poslije su uslijedile grubosti. Problijedjela je i premrla od straha.
Riječi su je podbadale kao šilom.
Usred noći vratila se na bijeli papir.
Tu je pronašla svoj otuđeni mir.
Njezin primjer slijedile su i druge bilješke, crteži, tekstovi.
Bilješka iz notesa postala je junakinja premda
nije znala što ta riječ znači.
Služila je svojoj svrsi u skromnosti.

Jasmina Bosančić | Oblak na večeri

spustio se nečujno
za moj stol
bijel
smežuran
orošen
oblak

čuo se samo zveket tanjura
i pribora za jelo

večerali smo slova koja je donio iz svoje
tkaonice snova

Jasmina Bosančić | Proljetne metafore

S dolaskom proljeća priroda se zazeleni travom i zašareni od cvijeća,voćaka u cvatu, ukrasnih grmova... I dok uživamo u njihovu opojnom ili blagom mirisu te u raskoši boja, sve nam se to čini kao jedna lijepa pjesnička slika, a šum vjetra, pjev ptica i glasanje kukaca u toj slici djeluju poput simfonije. U proljeće priroda odiše poezijom, sva je protkana metaforikom.

Jasmina Bosančić | Goblen

Odrastala  sam okružena bakinim goblenima.  Ta iznimna vrijedna i mudra žena za svog je života stvarala mnoge ručne radove,od kojih su mnogi  bili i poklonjeni  dragim osobama ili liječnicima koji su  joj svojedobno spasili život…  I sama sam željela naučiti to umijeće, ali spletom objektivnih životnih  okolnosti  to se nikad nije dogodilo. Unatoč  tome,ostale su njene rukotvorine: i kao likovna djela, i kao  znamen vremena , i kao obiteljsko-kulturno blago. Ta  djela svjedoče o ontološkoj  prisutnosti  subjekta u jednom  vremenu; gobleni  i druge  rukotvorine nadopunjavali su  svakodnevicu  estetskom  komponentom, ali  su zadržali i nešto od svoje samosvojnosti, zbog čega ih se sada može promatrati kao jedinstvene umjetnine, a ne samo kao ukrasno-primijenjene predmete.

Jasmina Bosančić | Priča

Od zvuka postaje priča. S vremenom se pojavi šum u fabuli. Isprva nerazgovijetno, sramežljivo, zatim sve grčevitije. Ne boli, ali zbunjuje. Poslije se stanje smiruje, nastupa razumijevanje i pažnja. Priča ima četiri vremenske dimenzije: proljeće, ljeto, jesen, zimu. U svakome prebiva neki simbol. Od simbola gradimo svakodnevicu ; kroz njih se svaka misao sunovraćuje u vlastitu refleksiju.

Priču iznosimo riječima i  ekspresivima, pokretom i slikom, ali zvuk ostaje dominantno mjesto gdje sve započinje i sve se dovršava.  Usmeno pripovijedanje nikad ne može biti dosadno, jednolično, uvijek se nešto iznova smišlja i unosi u radnju. Nehotice i svjesno. 

Možemo reći da je pripovijedanje neka vrsta kulturalne izvedbe, štoviše igra, ritual, od koga se kreira naša objektivna zbiljnost. Međutim, priča ujedno tumači i analizira čovjekovu psihu i sublimira karakterne crte u univerzalno prepoznatljive i primjenjive arhetipove.

Jasmina Bosančić | Čajnik i mjesečina

Onako u mraku, čajnik nalikuje čudovištu iz filma.
Prestravljena, zaobilazim ga. Zagrađujem se stolicama.
Izvana dopire jarka mjesečina. Na svojim zrakama nosi neostvarene ambicije.
Evocira bolno sjećanje. Stiješnjena između dva neprijatelja, uzmičem.
Iz čajnika već kipi voda, suklja para - gusta i opora. Mjesečina mijenja boju u sivkastu.
Postaje nemilosrdnija. Primičem se oprezno čajniku, uzimam ga čvrsto u ruke
i vrelu vodu  prolijevam na mjesečinu.

Jasmina Bosančić | Riječi

Od  amblema naše su riječi postale ilustratori.
U njih se preselila čitava linearna povijest tjeskobe.
Posredno ili neposredno, dolaze u doticaj s dugovječnim kolebanjem
oko teksta i konteksta naše igre.
Riječi su vatre koje se ne mogu ugasiti; one plamte i u tišini.
Od  jedne do druge forme riječi prijeđoše dugačak put.
S njima su putovali i ostaci naših predmeta.
Odolijevamo znatiželji da pođemo za njima.
Krećemo, pa se vraćamo.
I tako igra postaje napetija, zanimljivija.
Epilog je pohranjen u riječima koje su nas napustile.
Odgađamo odlazak k njima. Produžujemo neizvjesnu igru.

Jasmina Bosančić | Što je ostalo od ljubavi

Što je ostalo od ljubavi bivše,
vjetrovi su pomeli,
izaprale kiše.

Što je ostalo od ljubavi stare,
samo usputni pozdravi,
a i oni se već kvare.

Što je ostalo od ljubavi blijede,
tek uspomene.
Iste nam postadoše i subote i srijede.

Što je ostalo od ljubavi časne,
samo napuklo srce,
a i njegov plamen već gasne.

Jasmina Bosančić | Poklonit ćemo mladost

Poklonit ćemo mladost kušnjama i nedaćama.
Sat će u hrapavu bilježnicu upisivati oku nevidljivo, ušima nečujno breme.
Njezine listove trebat ćemo jednog dana kao zaklon od pitanja.
Sve što bi se moglo izreći stotinama riječi, saželi smo u optičke simbole.
Slijedimo tradiciju nepripadanja, komunikaciju pojednostavljujemo u jednoglasje.
Nema značenjskih granica ni rokova.
Nismo diskurzivno opredijeljeni, niti polažemo nade u moć alegorije.