ponedjeljak, 31. prosinca 2018.

Denis Kožljan | Prepustila se Njemu


Tih je dana, vrućih kolovoških dana, Nives u svom sobičku učila, okružena debelim knjižurinama, riječnicima; engleskim, talijanskim jer trebalo je za koji dan polagati prijemni za upisati «Pravo».

Nije baš bila previše oduševljena, sjediti tako na krevetu, listajući stranicu po stranicu, podvlačeći flomasterom ono najbitnije, ono što je smatrala najvažnijim. I toliko je toga na kraju označila, da je od silnih natuknica, fraza, nepoznatih pojmova, mogla se i tiskati jedna sasvim nova knjiga. A samoća je Nives najviše pogađala. Sunce je pržilo, ljeto u punom jeku. Većina njenih vršnjakinja uživala je u čarima valova morskih, odlazila u «život». Htjela je iskočiti iz kože, sjetivši se samo koliko je do sada učila, bila odlikašica, no i dalje je ispred sebe imala sasvim visoke ciljeve. Kad se radilo o tako važnim stvarima kao što je faks i sticanje visokog obrazovanja, ipak je ništa nije moglo izbaciti iz kolosjeka, misli iz književnosti, marksizma, opće kulture…

Ne, vjerunauk kao ni etika nisu se našli na listi predmeta za polaganje prijemnog ispita ali Nives je odgajana u obitelji gdje je vjera u Svevišnjega, bila prisutna na svakom koraku. I dok je tako proučavala zadnje tekstove avangardnih pripadnika Književnosti, Nives je isprekidanim pogledima pogledavala na veliku sliku Isusova srca, a što je točno nasuprot kreveta, visjela na zidu. A na slici se našla prava maslina odnosno nekoliko listića, maslina iz Jeruzalema, iz Getsemanskog vrta, koje je ova gimnazijalka prethodnog Božića dobila na dar od jednog svećenika, rođaka. I zaista, dok je tako, jednako zdušno pogledavala u taj dragi dar, kao da su je tijelom prolazili neki trnci, izmjenjivala se toplina i hladnoća. «Nives», upala je majka u sobu, histerično vičući, «Izlazi već jednom iz te gajbe, ugušit ćeš se! Dođi jesti i prošetaj malo, zar ne vidiš kako je lijep dan!» Ha, znala je i Nives za tu majčinu konstataciju ali istovremeno je napetost nadvladala svaki mišić njenog ispijenog tijela, bljedilo lica nagovještavalo je iscrpljenost i umor mlade djevojke. Ali, s druge strane, ispred nje, tih je trenutaka, stajao teški križ, jedna važna životna prepreka koju je djevojka žarko željela preskočiti, odnosno savladiti, ne bi li na jesen upisala «Pravo» te jednog dana , postala odvjetnicom. Samo joj se jedna misao vrzmala glavom:»Moram, želim, hoću, ja to mogu!»

Za desetak dana, Nives je sjela u autobus, vidno omršavjela, uzela za svaki slučaj još nekoliko knjiga sa sobom i stigla u Rijeku. Na Fakultetu, mnoštvo mladih ljudi, njenih vršnjaka, kao u priči. Jedni su sjedili na stepeništu i ispunjavali obrasce za mogućnost pristupanja prijemnom ispitu, a drugi su to pak radili na stoječki, u već poprilično zagušljivom hodniku. Nives je izgledala veoma preplašeno, uzbuđeno, tim više što je jedina iz rodnog grada stigla na polaganje ispita na Pravni fakultet.

Nevjerica, pa i strah, bivali su sve žešći, toliko su preplavili mladu djevojku da u tim trenucima nije na ništa pomišljala, osim da pitanja ne budu previše teška, «zeznuta», kako se to žargonom kazivalo, a da s druge strane napiše što više točnih odgovora. Naime, još istog popodneva, vratila se možda buduća brucošica kući, očekujući konačne rezultate. Napetost i zamišljenost mogle su se iščitati iz svakog njenog pokreta jer na koncu, Nives je svaki telefonskik poziv zamišljala kako je upravo za nju.
«Smiri se, daj, tješila ju je majka, «ne paničari bez veze, znaš da ćeš proći! Pa, i ako slučajno, ne, nije to kraj svijeta!»

«Mama, molim te, šuti, bar malo, znaš kako mi je, nisam sigurna da će sve biti kako očekujem! Bilo je teško, katastrofa od pitanja! Neka , za koja nikad ni čula nisam! A, znaš li koliko bih…htjela?»
Tako je sporo prolazilo vrijeme za Nives, nikad kraja. Ponovo ju je iščekivanje izluđivalo tako da još uvijek nije bila na večer s frendicama u discu, na plaži preko dana. Želja za dostignućem njenog zacrtanog cilja, bila je ovog puta na prvom mjestu, nadjačavala je sve ostale užitke, a kojima su se zdušno prepuštale njene prijateljice.

A onda, te srijede, oko osam u jutro, zazvoni telefon. Nives u pidžami, istodobno njoj se učini kao da čuje neki glas s Neba, nesigurno podigne slušalicu:

«Da, Nives je. Koga ste zapravo trebali?»

«Zovemo Vas iz Referade Pravnog fakulteta i slobodni smo Vas obavijestiti da ste primljena, odnosno s uspjehom položili prijemni ispit te ste na šesdeset sedmom mjestu, a od stotinu trideset primljenih.»

I tu je za Nives, razgovor bio završen jer nije ništa zapravo ni čula ostatak razgovora, a i nije ju više ništa brinulo. Skakutala je od sreće poput malog djeteta, plesala, ciktala: »Gotovo je, prošlo je, primljena sam, primljenaaaaa, ne mogu vjerovati!»

Sada je bila potpuno opuštena, učinilo joj se na trenutak kao da je u nekom ludom zanosu, da joj se gubi tlo pod nogama. No, stvarnost, pokazat će se, ipak će biti nešto drugačija, bolnija.

Stigao je i dvadeseti listopada, kada je onako sva ponosna, važna, spakirala kofere i torbe, majka je na dno utrpala potrebne sitnice i život za devetnaestogodišnju brucošicu trebao je započeti.

No stvari su se već prvih dana počele kretati u neželjenom smjeru. Nives je imala velikih problema sa gazdaricom i cimericom koja se odala drogi i lošem društvu. Teško i sporo, jako sporo, curilo je vrijeme za Nives koja se tih dana osjećala grozno, tužno, izgubljeno, u strahu. Sada ne više hoće li proći ispit, već su se u stanu gdje je bila podstanarka dešavale epizode poput onih iz filmova nasilja. To je mladu djevojku svakim danom obeshrabrivalo, počela se povlačiti u sebe, nije se osjećala slobodno, a nije ni mogla obavljati sve svoje studentske aktivnosti, Kući, na vikende, sve je rjeđe odlazila, nikom nije svoju tugu kazivala, samo je vjerovala i prepuštala se Svevišnjemu.

A onda je Silvestrovo, označilo kraj za nekad mladu i ambicioznu djevojku. Kraj jedne neobične godine, pune obrata, pune pozitivnih ali i onih trenutaka koji sigurno nisi bili vrijedni pamćenja.

Odlučila je dočekati Novu godinu i uživati u čarima vatrometa. I jeste, zaista je učinila pravu stvar. Te večeri, neposredno prije ponoći, jedan ju je vrlo šarmantan, mlad dečko zamolio za ples. Pristala je. Ali to je bio potpuni kraj njenog studentskog života jer je iste večeri upoznala zapravo ljubav svog života, čovjeka i životnog suputnika s kojim još i danas živi. Istina je, patila je još neko vrijeme ali shvatila je kako nije u mogućnosti istovremeno pohađati studij, živjeti u sasvim drugom gradu, boriti se sa svim studentskim preprekama i ljubiti, voljeti, osnovati obitelj, koja joj je unatoč tome što je i odlazak na studij, bio njen izbor, ipak nedostajala.

Nives je hrabro odabrala drugu soluciju, prepustila se Njemu kao i mnogo puta prije. Vjera ju je vodila, održala, hrabrila, tješila i nikad se zbog svog izbora nije pokajala.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.