subota, 29. prosinca 2018.

Zdravka Prnić | Déjà vu


Posve sam sigurna, već smo se nekad negdje voljeli.
Plela sam za tebe sivi vuneni šal. Ne znam kada i kako
sam usput zaboravila plesti. Sjećam se kamina, uske
strme staze. Snijegom obrubljene šume. Mekog dodira
jagodica... Na boru, u uglu palile su se i gasile plave
lampice. Umjesto kuglica s borovih iglica smješili su
se anđeli. Izrađivali smo ih dva dana prije. Moj je
izgledao smiješno, nalikovao je djevojčici s pletenicama.
Tebi se sviđao. Popravljao si joj uvojke, izdužio nos,
zaoblio obraze. Izgledala je kao da će svakog časa
zaplesati... Plava svjetlost obasjava put. Tišinom se prosuo
zvuk sirene. Zaustavila sam se. Dobar dan, vozačku,
prometnu...Vara li nas vlastiti um? Skriva li naš unutarnji
projektor pokretne slike. Štiti li nas ili obmanjuje? Tko
mudar po ovom nevremenu silazi s autoputa? Pored ceste,
iznad visokog nanosa, sporedni put zatrpan snijegom.
Starinska kuća. Gotovo da mogu namirisati dim iz peći.
Vidim hrpicu drva u uglu. Veliku keramičku peć. Umrljane
ruke glinom. Isprepletene prste...Juha je bila prezačinjena.
Svejedno si je uslast pojeo. Oko nas bučno je novu dočekivalo
nekoliko od vina zažarenih lica...Vozite polako i oprezno, cesta
nije posve očišćena. Policajac se vratio u svoje vozilo. Titravo
plavo svjetlo se ugasilo. Oko mene čulo se samo šuškanje
snijega. Znate li kako snijeg šušti u tišini? Kako kaplje otrgnuta
kondenzirana kap? Kao topla suza niz obraz, kad krči put kroz
epidermu. Ti si sve to sanjala. Kaže Sanja, za šankom, na pola
puta. Kako ide, pitam je. Ah, od kad su napravili autoput,
nikako...Ispijam vreli čaj. Puštam pari da mi zamagli obraze.
Gotovo da mogu naslikati otisak tvojih dlanova. Snijeg škripi
pred restoranom. Vrata cvile pri otvaranju. Na šanku sivi
šešir. Oko vrata sivi šal. Počastite i damu, kaže promukli glas.
Jesmo li se već negdje sreli, pita. Ogledavam se u dva siva
jezera. Slano je. Jesmo li, pitam se i ja.


Nema komentara :

Objavi komentar