subota, 29. prosinca 2018.

Patnje mladog autora


KROZ KRIZE DO REPRIZE

Piše: Jelena Hrvoj

Uvjerena sam da svatko od nas ima neku vrstu krize. Bilo to kriza identiteta, kriza srednjih godina, kriza kreativnog stvaralaštva itd. 2018. godina za mene je bila obilježena upravo jednom takvom kreativnom krizom. Daleko od toga da sam izgubila inspiraciju ili ljubav prema pisanoj riječi. No, kad se gubitak volje i snage nagomilaju u jednom mahu, sva ta silna inspiracija ostaje samo to-ideja koja se konstantno vrti u glavi.

Zašto je došlo do toga? Vjerojatno kao i svaka druga kriza. Nakupina privatnih problema u kombinaciji s razočaranjem i propitkivanjem cilja i svrhe onoga što radiš. Nakon deset napisanih, od kojih su  tri objavljena romana, shvatila sam da sve što stvaram postaje neka vrsta tereta. Nekad, na samome početku, pisala sam jer uistinu volim pisati. Pisala sam jer sam voljela bježati u taj svoj svijet mašte i nije me bilo briga što će se s tim piskarijama (ne omalovažavam svoj rad. Tako ga zovem iz milja) dogoditi. Kasnije, kako se redala knjiga za knjigom, počela sam od sebe očekivati, pa, nešto. Da svaka nova knjiga bude korektnija. Da svaka nova knjiga bude bolja od one prije; logičnija, tečnija, u potpunosti prilagođena publici. I negdje usred svih tih očekivanja sam zaboravila na sebe. Zaboravila sam pisati jer volim pisati i počela sam pisati jer moram pisati. No, to je samo jedna kapljica u čaši frustracije.

Negdje početkom godine sam shvatila da autor kod nas (vjerojatno i vani) ne može krenuti s mrtve točke ako posrijedi nije prisilna socijalizacija. Ako ne hodaš u određenim krugovima, ne pokazuješ se kao izložbeni konj na svim eventima, ne ližeš guzice i guzice, ti ćeš ostati tamo gdje si i počeo. Kao profesionalni introvert sklon napadima agorafobije, u tome se području nalazim pred debelim zidom. I ne samo zato što sam introvert, već sam osoba koja nije sklona visjeti iz tuđih guzica, niti smatram da je to potrebno jer gleda se moj rad, a ne moja sveprisutnost.

Treća kapljica je frustracija medijima. Da, znam, mediji su mediji i tako će ostati. Na žalost. Bezumno pokrivanje jeftinog senzacionalizma, hrana za mase, rijetko će propustiti prostor knjizi koja nije protkana jeftinim skandalom.  Ali u nekom se periodu čovjek pita: Zašto? Zašto je to tako? U globalu svi znamo odgovor, ali ovo je pristojna kolumna. I nekako se čovjek pomiri s tim do tena dok ne postane svjestan da i ono malo prostora koje neka knjiga dobije u nekim slučajevima postane upravo kapljica frustracije. U nekoliko navrata mi je za oko zapelo neko djelo koje je, malo je reći Bogu za plakati, a eto, dobilo je prostor za promociju. Zašto je dobilo taj prostor? Vraćamo se na nogice iz guzice ili kombiniramo sve to s plaćanjem promocije? Teško je (čitaj: lako) zaključiti.

Mogla bi u nedogled pričati o ovoj frustracijama protkanoj godini, ali kakve koristi od toga? Ja sam još uvijek samo jedan malen glasić koji vrišti iz petnih žila iz nekog zatrpanog književnog bunara gdje glas do ničijih ušiju ne dopire. I tužno je da je hrvatska prepuna takvih bunara, dok površinom hodaju ljudi bez ušiju i s šljokičastim povezima na očima. I zato, u duhu klišeja, ja sam donijela odluku. 2019. godina bit će godina u kojoj ću napraviti promjene. Osobne, jer od njih se kreće. Pisat ću jer volim pisati, ne jer moram. Radit ću na tome da se za moje pisanje i pisanje mojih dragih kolegica (kvalitetnih književnica iz našeg undergrounda) čuje bez da itko mora ikome visjeti iz guzice. I naposljetku, uprti ću svu snagu da se zidovi bunara uruše, pa premda na njima ostavila krvave nokte i kožu, ali ne i dušu. Dušu ne prodajem. Ne sljedeće godine i ne ikada. Književno nebo treba biti otvoreno za sve koji ga cijene i ispod njega rastu. Zato, dragi moji, sretna vam Nova. Zakopajte frustracije. Znam da ja hoću. I samo hrabro u nove pobjede.

2 komentara :

  1. Izvrstan tekst, istinit do bola. Našao sam se u njemu, jedino termini su različiti. Ova godina mi je bila super, bio sam pun poleta i inspiracije pa sam izdao i svoj prvijenac, zbirku humoreski. Međutim, sada mi moj vlastiti um postavlja ciljeve, odnosno ograničenja. Otkako je knjiga izašla, riječi više ne idu na papir. Kao, sada bih trebao pisati drukčije, možda napisati roman ili promijeniti stil. Same gluposti. U svakom slučaju, mislim da mi je ovaj vaš tekst otvorio oči, trebam samo pisati. I hoću. Sve najbolje u 2019.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mogla bih potpisati svaku napisanu riječ. Svaka čast.... srdačni pozdrav ostavljam i
    želim Sretnu novu 2019. godinu

    OdgovoriIzbriši