subota, 28. prosinca 2019.

Božica Jelušić | Koliko vrijedi kukavički "ali"?


Rekla sam da neću i da ne bih, da moja riječ ne mora biti gornja, ni moj sud ultimativan. O osjetljivoj temi Božića u zlom i potamnjenom svijetu oglasio se srčani Bojić i meni se to činilo dovoljnim da pokrije i moje mišljenje. ipak, jedan glas čini se nedovoljnim, dok oko nas vlada, floberovski rečeno, " pouzdanost ljudskog neznanja, brutalnosti i ludosti". K tome, obična građanska većina misli ono što im serviraju političari, duhovnici, kolumnisti, povodeći se za društvenim trendom, umjesto za vječnim i nepromjenljivim istinama i postulatima vlastite vjere.Ako je i imala dobre nakane i koncilijantne misli, ta će ih "većinska kvota" hitro korigirati kad joj se kaže što i kako treba misliti u svezi "gorućeg pitanja" naše aktualne zbilje.

Dakle, ako je temelj kršćanstva "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe", ako milosrđe nema alternativu a pomoć nevoljniku je ultimativna, tada je i "problem izbjeglica" rješiv u prvoj reakciji i prvoj nakani: POMOĆI i pouzdati se da se dobro dobrim vraća. Pretužno je kad katolički biskup na svaku karitativnu i humanističku objavu uvodi pogodbeni "ali", čime poništava vrijednost prve rečenice. "I Isusova obitelj bila je izbjeglička, ALI ovi su drugačiji, jer iza njih stoji politika i cilj....bla bla bla". Potom poziva da kršćani pomognu "ALI moramo čuvati svoje granice, bla bla bla".

Taj ALI je sjekira, koja se njiše nad glavom svakoga očajnika koji po zimi i blatu pokušava prijeći te famozne "granice" da bi dospio u nemilosnu, kurvinsku Europu, koja čuva svoje potkožene sibarite u mantijama, beamterskim odijelima i razmetljivim božićnim toaletama. Dok se dva malena Isusova sunarodnjaka i štićenika ("Pustite k meni malene") utapaju u ledenom Dunavu, biskup dijeli oproste i nudi hostije, imaginarno "tijelo Kristovo", da bi ojačao duh naroda Božjega i podcrtao vrijednost zajedništva, snagu velike obitelji vjernika.Divno, dirljivo.Čuje se pjesma pod oslikanim stropovima, svjetlo nježno probija krasne vitraje, palucaju zlatne svijeće. Nema ljepših obreda od božićnih ni dirljivijih pjesama: "Ti Raj si nam otvorila, kad Isusa si rodila..." Ali moja slika rajskih vrata se muti, leluja i nestaje. Na rubu sam plača, i u srcu sam tih dviju majki razdiranih bolom., koje čekaju da ronioci iznesu malena tjelešca na obalu, da ih posljednji put zagrle i na prsa privinu.

Je li Svemogući zaista određenim i izabranim "narodima" podijelio zemlje i teritorije i obvezao ih da čuvaju granice, žilet žicom, pendrekom, hladnim oružjem i metkom u nogu i trbuh, od kojega se ne umire odmah? Je li On geodeta u službi kršćanskih naroda, vojni strateg, učvrščivač granica, kapo koji prebrojava "inovjerce" u izbjegličkim logorima? Ti tužni ljudi, te žene navikle na čistoću tijela i prostora, na molitvena pranja, na stidljivost i privatnost muslimanskih domova, poniženi u blatu do najniže točke nemilosrđa, zar bi krenuli na put bez užasne nevolje koja ih tjera i progoni? Tako malo, dakle, znamo o "drugima" i tako nas je lako jednim kunktatorskim "ali" zavesti i navesti na sumnju i neprijateljstvo?

Sudar civilizacija, strah za opstanak i sve te fraze ništa ne znače mome uhu i duhu. Obuzeta sam tragičnom spoznajom o propasti kršćanske ljubavi. "U životu donosimo odluku ili odluka donosi nas", veli taj isti Flaubert. Eto, i mi smo donijeli odluku da ćemo u duhu Božića otvoriti vrata, srca, svoj veliki ljudski um, u potrazi za plemenitim ciljem.Odlučili smo da ćemo suosjećati i pomoći, i mimo svih razlika i načela. Sve je to na broju, sve je na oltaru i u propovjedi naših duhovnih pastira, ali, ali, ali....

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.