ponedjeljak, 30. prosinca 2019.

Marica Žanetić Malenica | Bablje ljeto


Splitski autobusni kolodvor još uvijek je, posljednjih dana rujna, vrlo prometno mjesto jer se turistička sezona produljuje i na bablje ljeto. Koristim ovaj izraz a da i ne znam što zapravo znači, tek nagađam. Recimo, u rujnu se djeca vrate na posao, unučad u vrtiće i škole, a mi se babe lijepo razlijemo po opustjelim plažama i u miru uživamo u posljednjim trzajima ljeta. Potvrdu ispravnosti mojega mišljenja dala mi je definicija navedena u Velikoj sovjetskoj enciklopediji koja kaže da je to razdoblje kad starice na suncu još mogu zagrijati svoje kosti.

Ali, znam da ovo, meni logično značenje, ne pije vodu ni kod meteorologa niti u narodnim predajama.

Naime, najčešće se uzima češki izraz babi leti (niti paučine kojom mladi pauci lebde zrakom samo u lijepim jesenskim danima). Čehe je ta paučina podsjećala na sijedu kosu njihovih baka pa su ovo razdoblje nazvali babljim ljetom. U mnogim slavenskim jezicima to su bapske vlasi odnosno paučina je kosa unovačenih vještica... Čini se da malo koji pojam ima toliko naziva kao ljeto na izdisaju (miholjsko, martinjsko, cigansko, indijansko....).   
       
Na tom gradskom uskom grlu nas tri babe tražimo Flix bus kojim ćemo pohrliti prema Zapadnoj Europi. Putujemo u Heerlen, grad u pokrajini Limburg  na jugu Nizozemske, gdje već dvadesetak godina živi Selma. Na povratku s jednog od mnogih putovanja predahnula je u Splitu, i kući se vraća s Emom i sa mnom. 
       
Sjedam do Eme, s mukom napuhujem putni jastuk, a i kako bih drukčije kad napismeno imam da su mi pluća smanjena kapaciteta. Namještam glavu, sklapam oči i osjećam mir koji me preplavljuje svaki put kada napuštam mjesto stanovanja. Vozač pali motor, žamor putnika koji sjede ispred, iza i pored nas u mojim ušnim školjkama razlijeva se u ravnu crtu. 
      
-    Mojoj duši se žuri - kazao je portugalski pjesnik Mario de Andrade a ja potpisujem, jer ni meni više „nije ostalo još puno slatkiša u kutiji“ pa sam ih počela jesti s „osobitom pozornošću i uživati u svakom zalogaju“. Autobus napušta kolodvor, a ja sam upravo zagrizla još jedan slatkiš iz kutije i počela uživati u prvom zalogaju.
       
Još prije dvije godine nisam poznavala ove dvije žene s kojima sada putujem i s kojima ću se, iz dana u dan, iz noći u noć, družiti sljedećih tridesetak dana. Vjerovala sam da se prijateljstva stječu u nekim mladim godinama kada smo otvoreniji i spremniji na prihvaćanja i prilagodbe. Iskustvo me je razuvjerilo. Ema je ušla u moj život tek po umirovljenju, kada sam se pridružila jednoj splitskoj udruzi pjesnika i slikara amatera. Preko nje sam upoznala Selmu. 
       
Flix busu se ne žuri, obići će Lijepu našu uzduž i poprijeko prije nego što prijeđe granicu prema Sloveniji. Ni meni, ako izuzmem već spomenutu mi dušu, nigdje se ne žuri. Jer, putovanje je stanje koje me čini življom nego što jesam. Dok sjedim na ograničenom prostoru svojega sjedala u bilo kojemu prometnom sredstvu zatvorim oči i imam na raspolaganju sva prostranstva ovoga Svijeta. Iza sklopljenih vjeđa oči tek slute i hrane me vidicima kojih možda ima, možda nema, svejedno... putovanje otvara sve mogućnosti. Starija mi kći šalje tekst s nekog portala u kojemu se tvrdi da putovanje smanjuje stres i širi vidike, poboljšava zdravlje, produljuje život, povećava energiju i kreativnost: „Kod žena nedostatak putovanja je povezan s većim rizikom od srčanih bolesti“, čitam iako mi se čini da sam to već znala i usvojila kao svoju životnu filozofiju te preventivno putujem kadgod nanjušim prigodu.
       
Već je zanoćilo, ali san neće na oči. Ljudi razgovaraju, u svakom gradu netko izađe, netko uđe... Selma se raširila na dva sjedala i uvjerava mladića iz Češke da ne sjedne kraj nje:
     
-    Probudi tu curu iza i sjedni kraj nje, bit će ti bolje, šta ćeš kraj mene, stare babe – uvjerljiva je, baš kao i uvijek kad s nekim razgovara.
       
I tako, propustila je mladog Čeha u Rijeci, ali ne i Slovenca u kasnojesenjim godinama koji je ušao u Ljubljani:
       
-    Da li si ti Slovenka ili Hrvatica? Da li ti je hladno? - krene on s propitkivanjem čim je sjeo pokraj nje, rođene Bosanke.
       
-    Šta je važno šta sam i koja sam, nije mi hladno, nije mi do razgovora, spava mi se – reče Selma odrješito, zavuče lice u putni jastuk i naprasno ga ostavi bez društva. Ema i ja se potiho smijuljimo.
       
Mjerka spomenuti gospodin i mene, svoju susjedu s lijeva, ali s lica ispravno iščitava da ni ja nisam razgovorljiva u nekim posve sitnim noćnim satima. Dosta mi je što udišem teški, ustajali vonj staretinarnice koji su on i sin, s vrlo živopisnom afro frizurom, unijeli u autobus. Nisam ja ljubopitljiva osoba, ne guram nos u tuđe živote, ali to još uvijek ne znači da nisam odslušala različite razgovore i monologe iz kojih sam, primjerice, doznala da je žena ispred mene odnedavno udovica i da se vraća u Njemačku nakon kraćeg boravka u zemlji koja joj je rodna gruda. Ona iza mene, bijesna na sve nas koji nemamo štake, ide na ponovnu operaciju koljena u München. Treća će u posjet kćerima, također u München, ali nikako da se spoji na Wi-Fi u busu pa anketira nas uokolo znamo li mi zašto se ona „ne more uštekat, a mi drugi moremo.“       
       
Ranom zorom ulazimo u najbližu nam njemačku pokrajinu Bavarsku i uskoro se iskrcavamo na našem prvom odredištu – Münchenu. Imamo vremena tek da popijemo ranojutarnju kavu, pojedemo po perec i na nekoliko minuta promatramo jutarnju vrevu onih koje zovu uredi, škole, fakulteti, bauštela... Hitaju u oba smjera preko dugog nadvožnjaka, u koji gledam s terace kolodvorskog kafića, svatko sa svojim brigama, mislima i nadanjima.
       
Spuštamo se liftom na kolodvorske platforme i vučemo kofere prema peronu 18 na kojemu je bus, opet Flixov i opet zeleni, kojemu je krajnje odredište nizozemski grad Maastricht. Sad je putnika znatno manje i sve tri se možemo opružiti. Predvečer stižemo u Aachen, njemački grad na granici s Nizozemskom i Belgijom, i tu naše danonoćno putovanje završava. Selmin sin nas dočekuje i prebacuje do Heerlena.
       
Nakon 28 sati provedenih na putu, ulazimo u ljupko uređen stan na sedmom katu razgranate stambene zgrade u centru grada. Selma je, s puno ženske pedantnosti i strpljenja, pomno  odabrala svaki detalj, od drvenih žirafa različitog uzrasta pa do figura životinja izrađenih od metala, kamena i drva te slonića poredanih po pet u dva reda. Ne znam za ove ljupke dugovrate žirafe, ali slonovi su pozitivan simbol u svim kulturama. Oličenje su snage i moći, zaštitnici doma od provalnika, ali nije na odmet ugraditi i protuprovalna vrata. Pročitala sam, pak, negdje da je pet do sedam malih slonova, popularnije nazvanih karavana sreće, dobro držati u dnevnoj sobi kako bi privukli blagostanje cijeloj obitelji. I otada imam u vitrini pet malih slonova koji me čuvaju i sada kada živim sama.
       
Vidi se da je dosta putovala, da lakoćom preskače kućni prag, da je i njoj kretanje omiljeno stanje baš kao i meni:
       
-    Znaš li ti - reče Selma gledajući u mene - džigare sam poderala misleći hoću li te pozvati da dođeš s Emom. Ne zato što mi nisi draga, odmah sam ja osjetila da si ti moja jaranica, ali imam loše iskustvo kad su tri žene zajedno, pa sam se danima premišljala što ću... hoću li, neću li... ali nije mi žao, dobra si ti curica, baš kao što je i Ema.
       
Nas dvije dobre curice odlučismo namah nazvati je našom Majkom. Titulu najbrižnijeg stvorenja opravdala je već tri sata poslije kada nas je stavljala na spavanje u bračni krevet namješten za princeze – roza prekrivač s cvjetnjakom, roza jastučnice za sto i jedan jastuk, kako i priliči Dalmatinkama. A onda nam je pustila CD s instrumentalnom glazbom čiji su nas umirujući tonovi otpratili u naš prvi nizozemski san.   
       
I tako je, s ovom kišnom listopadskom noći, počela još jedna moja avantura kojoj sam se radovala još od proljeća kada sam pozvana da se pridružim njima dvjema na njihovom već ranije planiranom putovanju. Tijekom priprema za jednomjesečni boravak izvan kuće Selma nam je u više navrata napominjala da ne natrpavamo kofere jer ona ima „štaplove robe, nove, neobučene“ i da ne trebamo ponijeti ništa od „veša, pidžama, kućne robe, džempera, tenisica, farmerki, jakni...“
      
Budim se, nakon krepkog sna, u onom krevetu od sinoć u kojem bi se osjećala kao Barbie da se nisam pogledala u ogledalo i vidjela - Selmu. Ne samo da sam se probudila u njezinoj sobi i krevetu već i njezinoj pidžami, donjoj majci... neugodno mi je dalje nabrajati. Ponijela sam pun kofer robe, a što god mi je trebalo toga u njemu nije bilo. Pitamo je, dok uživamo u doručku, kako se na holandskom, kaže ovo, pa ono... Vidjevši kud to vodi predložila nam je da se ne trudimo oko holandskog jezika koji zvuči kao da „pijani Englez govori istovremeno njemački i francuski“.   
       
Nakon što smo nahranile tijelo krenule smo na naš prvi izlet da nahranimo znatiželjne oči i nemirnu dušu. U nekoliko koraka stižemo na željezničku postaju u Heerlenu. Moderno uređena zgrada u kojoj ne možeš koristiti WC ako ne prisloniš karticu sa saldom na za to predviđeno mjesto. Tek kad se s nje skine 50 centi mogu se otvoriti blindirana vrata. Tu smo odmah zaključile da se u zemlji tulipana, sira i biciklista bez naše Majke ni popiškiti ne možemo, a kamoli što drugo. Ona se ujedno pobrinula da nam nabavi putne kartice svojih poznanica na koje ćemo doplaćivati potrebne iznose. A da nam i cijena karte bude povoljnija registrirala nas je kao svoju pratnju ili, kako to ona reče, putovat ćemo samen rajzen korting.  
       
Dok se brzim, regionalnim vlakom vozimo prema Aachenu, najbližem njemačkom gradu smještenom blizu njemačko-belgijsko-nizozemske tromeđe, gledam u pejzaž koji juri mojim vidokrugom, gledam u drago Emino i Selmino lice i shvaćam kako od četiri godišnja doba najviše volim ovo peto – bablje ljeto.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.