subota, 28. prosinca 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Nataše Govedić "Mrežir: Zemlja mačaka i zmajeva"

Piše: Mirjana Mrkela

Povijest moga skijanja
   
Imala sam oko 20 godina kada sam prvi put stala na skije. Bilo je to na jednom od mnogobrojnih zimovanja koja su se u to doba organizirala za djecu. Studirala sam kako bih postala profesorica pa mi je bavljenje klincima bilo i korisno i zanimljivo. U ekipi se nalazilo još nekoliko odraslih osoba, a na planini smo dobili profesionalnog učitelja skijanja. To znači da nisam morala biti na stazi. Mogla sam se, kao i obično, zadovoljiti sanjkanjem, grudanjem, šetnjom i igrama na snijegu. Snijega je bilo puno, vrijeme prekrasno, mi svi odlično raspoloženi.

Nitko u mojoj obitelji nije imao pojma o tome sportu, osim što smo ponekad pratili skijaška natjecanja. Bila je i neka televizijska serija u kojoj je glavni junak, kao vješt skijaš krstario planinskim krajem punim opasnosti. Opasnost je za mene bila gotovo nikakva, a ohrabrenja i poticanja stizala su sa svih strana. Pokušala sam. Prvoga dana je trebalo prijeći blagi nagib, dug svega nekoliko metara. Nikako nisam uspijevala. Ako ne bih pala tijekom spuštanja, izgubila bih ravnotežu kad se skije zaustave. Mladi učitelj je pritrčavao i pomagao mi ustati.
  
— Više volim kad ti padneš, nego sva ova dječurlija! — govorio je, udvarajući mi se.
   
No oni su bili bolji od mene pa su krenuli na dulju stazu. Zato sam slijedećega dana vježbala uglavnom sama. Zgodni učitelj me je pozvao na čaj pa smo razgovarali između ostaloga i o skijanju. Imao je oči plave kao vedro nebo, to je sve čega se sjećam u svezi njegovoga lica. Međutim, njegova podrška mi je silno godila i nisam odustajala. Četvrtoga dana postala sam toliko spretna da sam se mogla priključiti dječici na duljoj stazi. Ali jedna gospođa mi je predložila neka odustanem. Rekla je:
   
— Ne samo što te mora biti sram, jer si toliko stara, nego će te tako trapavu netko još i gurnuti. Slomit ćeš nogu, a možda i glavu i tko će biti kriv?
   
Što mislite, što sam učinila? Odustala sam. I što mislite, kako mi je sada? Žao mi je, krivo mi je, kajem se.

Povijest Sivkinog penjanja
   
U romanu "Mrežir: Zemlja mačaka i zmajeva" jedna od glavnih junakinja je mačkica Sivka. Nije se znala penjati po stablima, a baš to je silno željela. Pokušavajući, tjednima je doživljavala samo neuspjehe. Zalijetala se na stablo pa padala i padala.
   
Ona koja ju je najviše ohrabrila bila je ptica kosovica. Zvala se Ferlina, a staromačji jezik je govorila s puno pogrešaka:

— “Moji ptići ne uče sami. Zračne vještine, teška škola. Nije gutanje kukaca. Letenje mi zvati ‘vježbaš brzi gubitak visine’. Mlada ptica ponekad pasti, lupiti, srondati. Letenje - težak posao.”
   
Naravno, letenje i penjanje nije isto. Ali maca je morala odgoditi razmišljanje o tome, jer se pojavila lasica.
   
— “Nikad od tebe penjačica, Sivka moja draga”, slatkim je glasom izjavila Zvizi. “Jer penjanje je jednostavno dar. Ili ga imaš. Ili ga nemaš. A ti, draga, ti si ono što mi zovemo JADNIČAK. Teška guza. Gospodična Stropoštamse. Zbilja ne shvaćam zašto se uopće trudiš, draga. Šuma ti se već mjesecima smije. Osjećaš snijeg? Možda da prijeđeš na sanjkanje?”
  
I što mislite, što je Sivka učinila?

Kratak razgovor s Natašom
   
Dragi čitatelji, naravno da Sivka na penjanju nije postupila kao ja na skijanju! Niti je Sivka ja niti sam ja smislila tu priču. Ne, priča je Natašina. Ne znam kako vi, ali ja i za Natašu imam pitanja. Jer ako se vratite naslovu, vidjet ćete da još ništa nisam rekla o zmajevima. Iako ne važni koliko i mačke, u ovome romanu i oni su vrlo važni.
   
— Zmajevi moraju biti dio prirode. rekla mi je Nataša Govedić — Bez njih ne želim zamišljati ekologiju Mrežira. Zapravo, ne znam bi li Mrežir bez njih mogao postojati.
   
Bića koja je Nataša nazvala korjenitim zmajevima imaju veze i s podzemnim svijetom zvanim Donji Mrežir.
   
— Pročitat ću opet sve ispočetka, — obećala sam — cijelo vrijeme razmišljajući kako oni utječu na okoliš!

Još samo nekoliko mudrosti
   
Dok ne pročitate knjigu, imajte na umu mudre rečenice koje biste i vi mogli sebi prepisati!
   
"Po Sivkinu mišljenju, stvari koje se prešućuju obično narastu u takozvane probleme."
   
Kalanka, sova i učiteljica, kaže: - "Postoje stvari neusporedivo važnije od popularnosti."
   
Mirić, mladunac dabra, kaže: "Nije istina da život pripada samo jakima! Ne bi tako govorila da su tvoja djeca u pitanju! Borila bi se za njih! Jer ne postoji ni jedan život za koji se nije vrijedno boriti!" 
   
Djetlić: “Kad dovršiš svoje djelo, ono ti više ne pripada, Stela! Ono pripada šumi.”
   
Smiraj, vučica: “Nikoga se ne može izliječiti lažima”.
   
Kalanka, još jednom: - “Razlike treba poštovati”.



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.