Danijel Špelić | Mislav Pasini: Booking-Bloody.Com

Da počnemo, hoćemo li? Ovo je nevjerojatan roman, toliko nevjerojatno dobar da ne mogu pronaći riječi kojima bih ga opisao. Toliko je dobar da u njemu ne postoji jedna suvišna riječ, toliko je sjajno razrađen zaplet da ne bi prošao nijedan drugi oblik raspleta, toliko je sjajan da stvarno žalim što nema više teksta i što je došao kraj... Okej, s*anje, ne mogu ja to, nikada od mene poštenog kritičara. Rekao sam sam sebi; slušaj, pisac, ne isplati se to, kužiš, pisanje o romanima domaćih autora ti je grozan posao jer će te vrijeđati, napadati, omalovažavati, prozivati i nazivati raznim imenima - jednostavno se ne isplati gubiti vrijeme. Onda je onaj drugi mali glas u glavi (ne čujem baš stvarno glasove u glavi) rekao - zar su mama i tata Špelić odgojili kukavicu koja odustaje na prvi znak problema? Ono, zar ćeš još i prestati pisati samo da nekoga ne uvrijediš, možda čak ići i pitati za dopuštenje, možda moliti da te ne diraju? *ebote, ne, naravno da nećeš, sjest ćeš i napisati što misliš jer roman je *ebeni proizvod, a svaki je proizvod podložan kritici i pohvali. Sada bi još trebali paziti što napisati jer su svi postali osjetljive dušice? Kvragu, ne, nisu i ne, nećeš pisati ništa što nije iskreno. Glasovi ponekad znaju imati pravu malu zabavu kod mene.

Uglavnom, novi roman Mislava Pasinija. Moram priznati, njegov „Sumrak razbijenog uma“ je bio prvi domaći roman na kojeg sam napisao osvrt. Nimalo pozitivan, što da se sada pravim nevinim, ali ono je jednostavno loš roman. I nisam planirao ništa pisati o ovome, ali već kada mi je slučajno došao pod ruku, uzeo sam ga i pročitao jer usprkos kritikama koje upućujem prema domaćim autorima, uvijek ih i redovito čitam, pogotovo ako smo u istim žanrovskim vodama. I, moram priznati, ovo mi se svidjelo kud i kamo više od Sumraka... jer je bolji roman, i bolje je napisan. Ima svojih mana, naravno, budemo ih spomenuli, ali ako ste ponešto entuzijast za horore, ovo vam je preporuka bez problema, jer ih kod nas nema previše. Pisci horora su u Hrvatskoj rijetke biljke i ne objavljujemo često, pa kada izađe neki, vrijedi ga spomenuti. I naslovnica je cool, što jest, jest.

„Booking Bloody.Com...“ yeah, okej, naslov je katastrofa, neću okolišati oko toga jer doslovno polomiš jezik na njemu i nemaš pojma što znači ako ne znaš engleski. Sve drugo bi bilo bolje, Recepcija smrti, Hotel Užas..., bilo što jer radnja je poprilično dobro složena, ima solidni štimung i čista bi šteta bila da ljudi izbjegnu roman samo zato što im je naslov nerazumljiv, a što sam na svoje oči vidio da se dogodilo kada ga je jedna žena uzela u ruke i onda vratila natrag na policu, odmahujući glavom. Ja vam to ništa ne razumijem - rekla je - taj moderni jezik mladih. Pa, s obzirom da je bio samo jedan primjerak, uzeo sam ga ja, rekavši joj kako je sigurno loš. Da, gad sam, što da pričam, kasnije ću sjesti u kut i odraditi pokoru za to. Uglavnom, radnja prati mladu djevojku koja počne raditi u tom jednom hotelu i odmah shvati da se tamo odvijaju čudne stvari. I ne treba dugo da i sama počne osjećati posljedice, pa i privlačiti negativnu pažnju poslodavaca. I to je to, kratko i slatko, horor romani i filmovi koji ne kompliciraju uvijek su efektni.

Roman ima jednu veliku manu, ali prvo ću reći ono što je dobro jer toga ima kud i kamo više. Stil pisanja je vidljivo bolji od „Sumraka razbijenog uma“, nema onog čudnog osjećaja ukočenosti i radnja jednostavno klizi, što mi se svidjelo jer nema boljeg načina da vas nešto uvuče u radnju od zgodnog stila pisanja. Priča je... okej, nećemo reći da je baš originalna jer nije, ovo mi dođe pomalo kao neka verzija urbanijeg „Hostela“, a osjetio sam i malo Johna Carpentera iz „Body Bags omnibusa“ (dio s benzinskom postajom gdje djevojka radi noćnu smjenu i susreće čudake od kojih je jedan manijakalni ubojica), te malo Clive Barkera. Ako ideš s nekim posvetama i uzorima, svakako biraj najbolje. Ali, priča funkcionira, što me iznenadilo jer mi Sumrak... nije funkcionirao, doslovno mi je bilo ravno što će biti s likovima jer niti su bili zanimljivi, niti su radili nešto zanimljivo. Ovo ovdje, puno bolje. Svidio mi se dijalog u nekim dijelovima jer je bio cool, pogotovo uvodni dio gdje neki klinac glumi facu, pa na*ebe jer je došao pred puno veću facu i prva pomisao mi je bila - Okej, više nismo u Kanzasu, Dorothy, ovo nije ni blizu toga da me živcira kao Sumrak...  Svi pisci napreduju, uključujući i mene i ako radite uporno, to se jednostavno vidi. Dakle, djevojka počinje raditi u hotelu i s*anja se polako odmotavaju i ima krvi i ima ubojstava, svega pomalo. I pročitao sam to bez muke za dva dana (roman ni nije jako dugačak) i dojam je bio povoljan. Domaći horor, kvragu, što da ne, mogu ovo preporučiti ljudima i ne osjećati se kao da nekoga lažem. ALI...

Uvijek je taj ali kod mene, no kada kažem da je dojam bio povoljan to stvarno i mislim, ali mogao je biti još bolji jer roman nema identitet. Što pod tim mislim? Drago mi je da pitate. Nema imena. Da, u zadnje vrijeme se vode glupe debate oko toga trebaju li biti domaća imena, strana, Amerika ili Hrvatska... Ovdje nema ničega. Niti jednog imena. Likovi nemaju ime, hotel nema ime, grad ili država nemaju ime. Na prvu mi je to bilo zanimljivo jer je neuobičajeno; ogoliti roman od svega što ga može napraviti nekako prepoznatljivim - zvuči kao zabavna stvar za napraviti, svojevrsni eksperiment. Pretpostavljam da je namjera bila da roman i radnja budu univerzalni, da se mogu događati u Zagrebu, Los Angelesu ili Marsu i to funkcionira do neke mjere, ali onda postaje malo previše bezbojno jer glavni lik je doslovno „djevojka“. To je sve što doznajemo o njoj, izvan nekih osobnih detalja. I tu su „žena“, „muškarac“... i nakon nekog vremena se počnete pomalo gubiti jer da li je to ovaj muškarac ili onaj... ili je ona žena ona žena. Radnja bi čuda radila da glavni lik ima neki detalj, kao obično ime, ne mora ni biti prezime, čuda za pažnju pri čitanju. Ima jedna scena koja mi se svidjela i nije. Posveta je „Crvenom zmaju“ Thomasa Harrisa (invalidska kolica, zapaljeni tip - tko je čitao, zna o čemu se radi) i taj dio mi se sviđa, volim posvete, sam ih isto ubacujem, ali mi se ne sviđa što nije malo suptilnija jer bi bila bolja. Doduše, ako niste čitali Zmaja, bit će vam svejedno, ali ako jeste... pa, shvatit ćete o čemu govorim. Ovo je više prigovor na mene jer mi je „Crveni zmaj“ zmajčina od romana i znam ga u slovo.

I to je to, uglavnom. O, da, nema toliko krvi koliko sam očekivao da će biti - iznenađenje, iznenađenje, što mi je jedan zgodan detalj jer nisam pobornik prevelikog mesarenja ni u romanima, ni u filmovima jer to bi trebala biti zadnja slamka za stvaranje nekakve napetosti i ovdje to funkcionira. Ima mana, naravno, i vjerujem da će proći ispod radara običnih čitatelja što zbog naslova, a vjerojatno neće svatko ubrati i shvatiti to „bez imena“ na pravi način. Meni je pak drago da horor romani ipak izlaze u Hrvatskoj (za*ebite patriotizam jer mi nismo ništa lošiji od stranih pisaca) i da ih netko piše. Pa ako niste znali da postoji jedan novi, evo ga, i svakako bacite pogled ako ste u žanru, zgodan je dodatak domaćoj scary ostavštini.