subota, 28. prosinca 2019.

Oleg Antonić | Svako dobro




Neka ti lišće bude meko,
a stablo jedro, gipko;
da u vjetru, krijesu, mrazu
razaznaješ Glazbu.

Rodili je kamenjari,
objavila divlja trava,
lugovima odjeknula,
stvor da tona čuti neće,

ma koliko bila srce
svega što se svijetom kreće,
prije neg' mu ritam uma
nađe sklad sa stanjem stvari.

*

Mir nek' vlada tvojim tijelom.
Nalijegahu na njeg' snijezi,
mladicom se smjerno svilo,
kvrgom ranu zapamtilo.

Propuštene žetve, sjetve,
oharaska koja traje,
učine se poput kletve:
crkvom gmiže sajam graje.

Bivao ti zor umiven.
Luči pjenu od suštine.
Mliječni put sav k tebi sliven
plijevi lijekom iz nutrine.

*

Želim ti da pupaš smjelo,
već uz ranu kaplju sunca,
da te snaži ozeblina
kroz puninu novog goda.

Kambij nek' ti u tišini
marno zida sočne pute
kojima će prije noći
zvijezda tobom k sebi poći.

Vitka kada sprže tkiva
vali žudnje za jednotom,
stamena da srž ti biva,
dok počiva pod životom.

*

Izbojcima hotimice
gusto protkaj zrak nigdine.
Rahla da ti sjena granja
sjajem njiše proljetnice.

Podupiri bršljan krotko.
Imelu počasti sokom.
Nek' uz tebe bližnji prostre
krošnju ispod neba.

A kad cvjetaš medno,
il' kora ti se curkom cijedi,
zahvalan da budeš sluga.
Mahovini? Pčeli?

*

Neka ti korijen bude dubok,
a grane snažne, moćne,
da lako nosiš i otpuštaš
teret obilnih plodova.

Blagovale mnoge tice,
gljive, grinje, gujavice!
Dah jest. Ćuti mijenu boja,
roj slapova, jedno more.

I dok drugdje nasumice
huči, buja, vene,
zemlju neka šaptom budi
tvoje dobro sjeme.

*

Ocijedilo gnojne pore
iz mrtvaja u prazninu;
razgradilo stelju boli,
jalov ponik bijesova

štono bi nas iskrčili
busolu nam izludjevši
dok listamo domu svome,
jer su, misle, bogomdani;

kao da smo kamen žedan
u bistrini gorskog oka;
k'o da strepi silno hrašće
na lahorju gromoglasnom.

*

Sijalište još dok išteš
pod okriljem perja, krzna;
nek' znaš da tek si trag i bit ćeš,
otisnut u rijeci mrzloj

koja nas je odložila
na šarene ove sprude,
što imamo da si damo,
ošumimo šaku grude,

granajući gladne ude,
samoćama gradeć kuće,
struju sijede snatreć vode
što raskrinka očvrsnuće.

*

Klij. Propleti glinu voljom.
Sidri žar u pokoljenju
onih koje nosi slutnja
suputništva k uzemljenju.

Supka tvoja rasplesana
kukuljicu nek' nasmije.
Jedna drugu od zla krile,
dok pod pređom svijest vam zrije.

Svila kad se nagomila
iz crnice raste Zipka.
Ponorno joj bilo žilje,
krošnje meke, stabla gipka.

* Šumarski list, 1-2, CXLIII (2019.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.