ponedjeljak, 23. prosinca 2019.

Danijel Špelić | Danilo Brozović: "Bojno polje Istra"


Kažu mi ljudi kako je i loša reklama dobra reklama. Vjerojatno su i u pravu što se toga tiče, ALI su pogriješili samo u vezi jedne stvari; ne postoji takvo nešto kao loša reklama. Ako će nešto prodati knjigu, hej, svaka je reklama dobra. Tako smo u nultima dobili prvi domaći (valjda) vojno znanstveno fantastični roman; „Bojno polje Istra“. Ako vam naslov zvuči maglovito poznato to je zato što postoji kultni roman „Bojno polje Zemlja“ i autor je u jednom intervjuu sam izjavio kako je vlastiti uradak tako nazvao jer je želio da zvuči poznato kako bi ga ljudi kupili. N-da, čuo sam okej stvari o samom romanu iako ga još nisam čitao, ali čim netko spomene to ime, odmah se sjetim fantastično grozno-lošeg filma Johna Travolte, kojeg su pokopali svi živi i neživi, pa ako je autorov plan bio da njegov roman povezuju s time, to je bila fantastično loše osmišljena strategija. I ovo je ono što bi se danas moglo opisati kao click-bait roman jer čim vidite sadržaj znate da će se pronaći netko iz gomile „Bog i Hrvati“ fanatika koji će napraviti galamu i zazivati vruće paklene vatre da spale ovaj nečitljivi šund koji vrijeđa sve i svakoga. Da li je roman nečitljiv? Nije, čita se pristojno. Da li je dobar roman? Ni blizu, kvragu, ne. Da li vrijeđa nekoga? Uglavnom da, ali jedino ako ste zaribani domoljub koji ne kuži da je ovo napisano s namjerom da bude izazovna provokacija. Ovo je polu-politički pamfletić. Ne pravi politički pamflet, onda bi bilo nečitljivo.

Autor na poleđini piše kako obožava Istru, te da je njoj posvetio ovaj roman - pa što mislite da će Istrijani biti prikazani u njemu? Tako je, pogodili ste iz prve. I plan je upalio, o romanu se jedno vrijeme naveliko pričalo, uglavnom da je s*anje i, naravno, političke propovijedi, i onda je jednostavno otplesao u zalazak sunca i zaborav. A bio je to veliki događaj jer je roman išao u ogromnom tiražu, tri tisuće ako se ne varam, mogao se kupiti na kioscima i čovjek bi onda pomislio kako će SF na velika vrata, kao Russell Crowe u Gladijatoru, ponosno ući u mainstrem i kako će nakon toga svakome piscu biti lakše objaviti svoj znanstveno fantastični roman. Pa, to se nikada nije dogodilo. Autor je jedno kratko vrijeme bio u centru pažnje; novine, televizija, mislim da je čak i najavio neke nove radove, ali, koliko sam pratio stanje, ni od toga nije bilo baš nešto. Puno je tu stvari završilo; ništa od toga. SF je u Hrvatskoj na istom mjestu gdje je bio i prije desetak godina; na marginama. Objaviti takav roman postaje SF avantura sama po sebi, ali, ako ništa drugo, postoje entuzijasti koji nešto pokušavaju i to pokušavaju tako da proguraju kvalitetu, a ne ovako nešto.

Dakle, o čemu je riječ? Ah, o tome da se Istra želi odcijepiti od ostatka Hrvatske i biti samostalna država, ali zla Hrvatska to ne dopušta i - voila - evo nas u ratu. To je to, iskreno, glavni sadržaj. Sada, taj sadržaj je bio sam po sebi dovoljan da raspali gomilu ljudi jer su Hrvati prikazani zamalo kao Nacii (namjerno ne radim paralele s Domovinskim ratom jer mi se ne ulazi u besmislene rasprave), ali, kada se stvar doslovno i pročita, shvatite da cijeli taj rat jednostavno nema nikakvog smisla. Mislim, rat je glup u romanu. Da bi napisali dobar vojni SF roman treba znati neke stvari o strategiji i načinu na koji se vode ratovi. Iskreno, nisam ih puno čitao jer nisu baš moj forte, ali dva su mi bila odlična. Heinlenovi „Zvjezdani jurišnici“ i Haldemanov „Vječni rat“, početak i kraj mojeg znanja o dotičnoj grani žanra. I tamo nije toliko rat bitan koliko junaci koji nose priču, ali rat kada je u fokusu, ima nekog smisla. Najveći problem kojeg „Bojno polje Istra“ ima jeste što, iako je to SF koji se događa u nekakvoj neodređenoj budućnosti, djeluje zastarjelo. O tome malo kasnije jer... glavni junak. Oliver Riemer.

Roman nas u prvom poglavlju upoznaje s njim. On je vojnik na hrvatskoj strani, koji nakon jedne akcije ostaje na suprotnoj i onda promijeni mišljenje i počne pomagati Istrijanima u pravednoj borbi. I on je haker (to doznajemo u drugom poglavlju) i tamo negdje u desetom doznajemo da zna i karate/kung fu/plesati valcer ili koji već vrag i najednom sam pomislio da će se na kraju romana otkriti kako mu je pravo ime Keanu Reeves i da se sve događalo u Matrixu. Ne šalim se. On je haker u virtualnom svijetu u koji se ulazi tako što si upiknete veliku iglu u glavu; zvuči poznato? I taj shtick s hakerstvom je u nultima bio trošen do iznemoglosti, od Matrixa, preko Lisbeth Salander. Ako ste htjeli da vam glavni junak bude u trendu, samo stavite da je haker, iako nitko pojma o hakerstvu nema, što je očito i u ovom romanu. Naravno, glavni lik nosi roman, kao što je Johnny Rico u Jurišnicima, ali Oliver je rijedak primjer lika koji je doslovno beskoristan i s njim se ne možete povezati čak ni da vas lisicama spoje s njim. Jer, on nema ideala, on je u ratu... *ebiga, nemam pojma, bilo mu dosadno. Ustvari, kasnije se dozna da je kao pod paskom Interpola (jer je tako velik i opasan haker) pa je pobjegao u nekakav rat u posljednja-rupa-na-svirali Hrvatska. Kada ga zarobe, on promijeni stranu ne zbog uvjerenja da je Istra u pravu već... valjda zbog dignutog pimpeka jer tamo upozna zgodnu (kako drugačije) Marinu koja se bori za pravu stvar. Kasnije se doda da je htio čiste papire jer, naglašeno, on je veliki haker kojeg svi traže. On u romanu ništa ne radi, doslovno. Samo sjedi. Marina mu govori kako mu mjesto nije na bojišnici već u komandi jer je „njegovo hakerisanje neprocjenjivo“ - i ja sam bio u stilu - kojeg vraga radi da ga tako svi paze i maze? Najzad dobijemo nekakvo ofrlje pojašnjenje da tu i tamo zezne navodeći sustav hrvatskog oružja i to je uglavnom to. Dobijemo priču kako ga je neki zli pajkan iz Njemačke iskorištavao (nikada se ne dozna kako točno - ima veze sa hakerisanjem) i evo ga u ratu. Kako će završiti rat? Hakerisanjem. Kako će otići u WC i piškiti? Hakerisanjem, mislim, to je sve što se spominje u vezi njega. Nula posto vlastitih stavova, nula posto karizme, nula posto dopadljivosti da se čitatelj zainteresira za njegovu sudbinu.

Rat... ah, rat. Dakle, počet ću od malih stvari jer Istarsko zapovjedništvo nema nikakvih problema s time da im do jučerašnji (doslovno) neprijatelj sada sjedi za radnim stolom i otvoreno sluša o njihovim planovima za obranu. Promijenio sam stranu. Super, evo jedno hladno, dopusti da ti sve ispričamo. Ratne akcije ne postoje, to su nabacane scene koje nemaju nikakvog smisla; napadaju nas na istoku, pošalji pojačanje na sjever, idemo na zapad jer tako ćemo obraniti istok. I brojke... oh, brojke. U jednom je danu izginulo na stotine ljudi, na stotine. Kao da su Perzijanci napali Hrvatsku, pardon, Istru. I tako stalno. I onda stvari postaju još urnebesnije jer se u priču uključi Legija stranaca, pa Talijani, a onda se počnu spominjati i ninja-ratnici iz Japana da ucmekaju našeg junaka jer je tako veliki haker. Koji je s*ebao jedan program na raketnom sustavu. Ono što je zanimljivo, ovo je kratak roman, tek 110 stranica kada se izbaci sve sporedno, ali je već na polovici bilo jasno da autor više ne zna što bi pisao (tu kreću neka mini-poglavlja gdje se nabacuju stvari iz Oliverove prošlosti - stvari koje su trebale biti na početku jer me do tog trenutka više bolio đon za njega), te brže bolje idemo u završnicu. Sada, politički pamflet. Da, Istrijani dolaze u jednoj kategoriji. Oni su časni, odani, ponosni, bore se za pravu stvar, srce im je na pravom mjestu i zzzzzzzzz... Hrvati... pa, iskreno, ni sam ne znam kakvi su oni jer ni autor nije znao. Prvo su obične HR oružane snage. Onda su to plaćenici, da bi onda postali dobrovoljci i na kraju prisilno unovačeno osoblje. Oliver ubije jednog Istrijana na početku romana i naravno da je isti bio super omiljen, učitelj u školi, znao je s djecom i valjda je spašavao mačiće s drveća. Hrvati... pa, oni su ili nevidljivi ili su toliko opaki jer trebalo je poginuti četrdeset Istrijana da ubiju petoricu Hrvata. Tako da, ili su Hrvati super sposobni ratnici ili su Charlie Chaplin, ovisno što je potrebno za scenu.

I dolazimo do dijela zbog kojeg roman djeluje zastarjelo. Državu vodi kriminalac imenom Korajzl (ništa nemojte pitati oko imena) i Hrvatska je leglo kriminala, mafijaši vode državu, bla, bla, bla... regularni smo Sin City. Mafijaši su bili velika stvar u devedesetima i dijelu nultih kada su bili posvuda, te su se ubijali po ulicama kao da su na divljem zapadu. Već po izlasku romana bili su stvar prošlosti, više nisu bili tako moćni. I Korajzl ne postoji u romanu, on je ime koje se spominje. On je Marica za sve, kao Sir Oliver iz Alana Forda; oružje, prostitucija, droga - pravi poslovni lik. Kraj je... srećom da je roman kratak inače bi vas dotukao u cijelosti jer bi pali na koljena i počeli plakati od muke što ste ga pročitali. Hrvatska vojska koristi kalašnjikove, iz 1973 godine (posebno naglašeno u romanu) jer su nam to valjda poslali Vijetkongovci nakon što su zauzeli Saigon. Istrani imaju laserske puške, projektile, kiborge i što sve ne - i dalje ne mogu dobiti rat. Hrvatska vojska je opisana kao grupa TNT (danas sam u Alan Ford referencama) bez oružja, bez aviona i tenkova, a onda opet, imaju sve. Kao da je autor pisao, pa onda malo popravljao stvari, ubacivao tu i tamo ispravke da ne bude baš potpuno smiješno i zastarjelo. Zato kažem da je rat ovdje jednostavno glup, tek buka u pozadini, stvar da izvuče reakciju iz čitatelja koji će se uvrijediti na ovo. Stil pisanja je okej, valjda, običan, ravan, neispirativan. O, da, izraz koji ćete ovdje često čuti jeste; mirisala je na zdravi ženski znoj. Tako Oliver opisuje svoju družicu. Pedeset puta se to spomene, doslovno te riječi. Valjda joj nije želio reći da se otušira ili koji već vrag. I naći ćete jako iritantno što su neke rečenice prepolovljene nepotrebnim engleskim upadicama. Parafraziram; Oliver je znao da će pustiti na njega dogs of war jer je tako opasan haker. I tako svako malo nešto uleti jer to valjda zvuči kao hakerska spika iako je lik iz Njemačke, pa bi bilo logičnije da baca njemačke izraze. Uglavnom, sve se svodi na to da je ovo stvarno srednja žalost od romana koja ne nudi ništa zanimljivo i koji je igrao na kartu provokacije ne bi li tako postao uspješan. Razumijem što je htio postići, da u ratu ne profitiraju obični ljudi već moćnici, ali je toliko slabo izveden da ta poruka ostane izgubljena. Za ubijanje vremena, iskreno, ili ako ste pobornik žanra.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.