subota, 22. rujna 2018.

Lorena Kujek | Crucifix


Pojmila je jedino
okaljano ruglo degradacije
i prljavu ništavnost civilizacije.

Neprijatelj-
utjelovljen u imitaciji
pobješnjele zvijeri,
kružio je poput lešinara
oko nepomičnog trupla
rasprodane duševnosti.

Cerio se
parafrazama
tupih žileta,
prokolalih na golgotski
teroriziranim porama.

Prepuštena jedinki
okupatora čednosti,
pregrizla je lance
sakramentalnih oltara,
držeći svetu vodu
kojom je poškropila
izopačene prijestupnike morala.

Zaratila je
unutar napadnutih
receptora taktilnosti,
ne susprežući
pred razotkrivenom nijemošću
zagnojenih rezova.

Ponire li otrov
dovoljno duboko?

Mrštila se
liturgijskom bezbožnošću
ispaćenih bora
devetnaest zima,
prigušena nametnutim delirijem
prerane smrti
neujednačenih suzvučja.

Nitko nije spasio stvorenje
koje se opiralo
grčevima kalvarije.

Recite mi,
tko će otkupiti breme
tegobnih nasrtaja
monstruoznog kovanja
kukavičkog podviga
usmjerenog ka
pasivnoj nositeljici
lovorovog vijenca
u perifernim kapilarama
rapsodije epitafa?

Smijahu se
etiketiranoj osuđenici
za fijasko,
ukazujući na ljagu
kojom je premazan pečat,
nedužne sukrvice
lelujavog odra
kojem je pristupala.

Tlačiše njene
rastvorene šavove,
prouzrokovane usudom
epidemije pomrčine
koja se infektivno širila
potresenim ušnim školjkama
djevojačkih pribjegavanja.

Razapeše ju na križ
krivovjernih štovatelja blaženosti,
uopće ne pitajući
kako će podnijeti
podmukle hihote
razjarene svjetine
mediokritetskih razočarenja.

Strpljivo je trpjela
neuravnotežena sramoćenja
bestidnih predvodnika
maglenih slijepaca,
samooptužujući promašene pucnjeve
iz pougljenog revolvera
tuđih interpretacija.

Nemilosrdno ju protjeraše
u žednu pustinju
Hadskih amfiteatara,
ne dopuštajući da izusti
bilo kakvu pobunu
protiv pijedestalnih svetaca;
ukalupljenih u masu
revoltiranih bezgrešnika
odurnih opačina.

Sve dok jednog predvečerja
nije ornamentalno vizualizirala
smak neviđenih razmjera,
bježeći od poznatog planeta,
na zapaljenim marginama.

Ondje ju
glorificirajuće dočekaše
najvirtuozniji
ditirambi blještavila,
kao vjerodostojna nagrada
za srasle udarce
zadobivenih užasa
egzistencijalizma.

Tako se privela koncu
onomatopeja žrtvovanja-
one koja zapravo nema
dovoljno relevantnih prikaza
kojima bi opisala stanje
što je jedva preživjela.

I znajte-
pokojni ne ispuštaju
verificirajući krik podzemnika,
to je misija živih mrtvaca.


Nema komentara :

Objavi komentar