subota, 29. rujna 2018.

Damir Lukačević | Cvijet



Nema straha u toj biljci
što sama iz sebe raste,
nikad cvjetak taj ne vene,
već obiljem uv'jek cvaste.

Htjeli ga prisvojit mnogi
i sakupiti u svoj vrt,
al' im biljka tada rađa
trn tek oštar i plod škrt.

A kad pogled ipak svrnu
preko ogradice svoje
vide da se, raznih boja,
cvijetci izvan žice roje.

Pokoji iščupat mogu
ako rukom segnu van
al' se cv'jetak širi dalje,
ne voli on skučen stan.

Nije stvoren da bi bio
iza bodljikavih žica,
tu on vene; na slobodi
raste, buja, mnogih lica.

Jedno lice, jednu boju
netko prisvoji pa štiti,
druga lica, druge boje
nastojeći uništiti,

od straha i mržnje slijep
ne videći tu prostu stvar:
te su boje i ta lica
od Života nama dar.

On je svoju bezgraničnost
u cvjetove mnoge skrio
da bi svatko svoj imao,
da u njemu svoj bi bio.



Nema komentara :

Objavi komentar