Kolumne

petak, 28. rujna 2018.

Božica Jelušić | Kratke priče, duga sjećanja



Snježana Akrap-Sušac: ZNAM GDJE MI JE MJESTO, vlastita naklada, 2018.

Jedan od fenomena književnosti našega doba zacijelo je i popularnost kratke priče, forme koja se žilavo drži u sveopćoj „krizi čitanja“. Razlog je vjerojatno i to, što su je razvili američki autori, premda počeci pripadaju Turgenjevu sa „Večerima na salašu blizu Dikanjke“ (1824.)  i E. A. Poeu s kultnim naslovom „Priče, groteske i arabeske“ (1831.). Od toga vremena do danas nanizala se impresivna niska imena poput: Čehova, Kafke, Borgesa, Carvera, Sartrea, do kultnog Danila Harmsa, i cijelog niza njihovih sljedbenika širom globusa. A zbog relativno neprecizne definicije, po kojoj je kratka priča „ oblik narativne proze, duži od crtice a kraći od ostalih literarnih formi“, podosta se toga može smjestiti u isti pretinac s kratkom pričom. Recimo, ona djela Bulgakova:  „Crni snijeg“ i „Pseće srce“, čija su poglavlja ulančane kratke priče, baš kao i proza  „Slavlja“ omiljenog nam Tourniera.

Bez obzira, dakle, na definicije i određenja, kratka je priča privlačna zbog svojih potencijala i prednost. Gusta je, zbijena, drži pozornost, daje nam misliti nakon završne točke, nudi nam mogućnost da je sami „dovršavamo“, te nekako podsjeća na kamenčiće iz Grimmove  bajke o Ivici i Marici, pomoću kojih se vraćamo na početak literature, kad su se zgode iz kolektivne povijesti pripovijedale ad hoc, svedene na kroki, kostur, poantu, a potom su se nadograđivale i linearno širile, ovisno o daru prenositelja. Što bi bila osnova kratke priče, u nekoliko riječi? Reci mi to brzo, reci kratko, reci zanimljivo, iznenadi me! . Zaista, samo autori koji umiju posložiti ova načela, imaju uspjeha kod svoje publike u žanru koji su si odabrali.

Kao i sve naizgled jednostavne stvari, kratka priča ima također svoju malu „zamku“: autor mora biti vičan peru, vješt opažač, sa smislom za detalj i paradoks, s osjećajem za podtekst, koji neće moći uhvatiti u gradivnu mrežu rečenica. Stoga značenjski „čvorovi“ trebaju biti odlično raspoređeni, da se priča ne raspadne ili pak ne zamrsi, na način koji zbunjuje čitatelja. Efekt iznenađenja doista je bitan, a postiže se ponekad skretanjem u grotesku (Harms), izmaknućem u fantastiku (Borges), namjernim „rasplinjavanjem“ u poetična pretjerivanja (Kafka) ili čitateljskim uvlačenjem u gradnju priče (Carver), čime on sam postaje odgovornim za krajnji domet i rezultat.


Naravno, vatreni pobornici ovoga žanra sve to umiju pretvoriti u vlastitu poetičku recepturu, kao što vidimo u knjizi SNJEŽANE AKRAP-SUŠAC nazvane „ZNAM GDJE MI JE MJESTO“, a koja nam u 30-tak priča donosi ugodne literarne poslastice, kao stvorene za „rekreativno“ čitanje, kad nam se čini da nemamo vremena za širinu i dubinu nekog zahtjevnog romana ili  složenu studiju ljudskih karaktera. To nikako ne znači da je riječ o perolakom štivu, naprotiv, konceptualno su priče mudro posložene, a tiču se fenomena partnerskih odnosa,  s naglaskom na „ženskoj optici“, okrenutoj duhu modernog doba. Kao što je vidljivo, već je u samom naslovu knjige izveden „udar na rodni  stereotip“, na podjelu ženskih i muških uloga u društvu, te vječito „postrojavanje“ (naročito kad su žene u pitanju!) kojemu je cilj da ženu vrati u čarobni trokut „kuhača-metla- kolijevka“, a što ponajmanje ugrožava mušku „superiornost“ i ulogu gospodara kuće (analogno tome i svega što u njoj boravi, diše i opstoji).Premda je glavno lice priče kućni ljubimac, jasno je tko stoji iza ideje „održavanja reda“ i čije pozicije ne smiju biti uzdrmane u povijesti i u tekućoj stvarnosti!

Naša spisateljica već nas u prvoj priči upozorava da je „tvrd orah“ za tradicionaliste. Priča se zove „Molim te, samo nemoj bijelu vjenčanicu“, a referira na zatomljeni identitet, gdje posljedično, ženska priroda postaje žrtvom kalupa iz kojega ne umije izaći. Premda ovisna o stereotipu, žena se povinjuje da ne razočara „svoga muškarca“. Junakinja će reći: „ I tako sam godinama pristajala na njegove ljubazno izrečene molbe“ (koje su zapravo zakamuflirani ultimatumi). Napokon slijedi bijeg i lom, no groteskno „oslobođenje“, tijekom kojega ženski subjekt „prakticira stereotip (spava u bijeloj vjenčanici), pokazuje jungovsku dubinu problema, gdje zatomljenost i neuroza čine lice i naličje jedne promašene veze.

U priči „Idealan par“, također se javlja svojevrsni cinizam na konformizam, očitovan u buntovničkoj paroli „Kako je zdravo živjeti nezdravo!“. Izloženi smo konzumerističkom ludilu, savjetima o osobnoj sreći, samoizgradnji, zdravoj prehrani, kojih se uglavnom niti njihovi tvorci i proklamatori ne pridržavaju.  Ušuškanost, hedonizam, vlastiti put malih „gušta“ i sitnih slabosti, doslovce je prognan iz naše civilizacije. Stoga žena, koja je srećom „upiknula“ partnera srodnih načela, još dodatno sklapa savez s mačkom, kućnom ljubimicom, nalazeći u njoj svu potrebnu podršku, koju ne bi dali župnik, psihijatar ni intimna prijateljica. Jer mačke su, ne zaboravimo, „ predstavnice više mudrosti“, amblematski dvojnici mandarina, čak i božanstva, kao što je to bila egipatska Bastet, dobrotvorka i jedna od čovjekovih zaštitnica. Uvijek je ona blizu u magiji, obredima, čaranjima, a u današnjem se svijetu samo pritajila, glumeći kućnu ljubimicu, dok je u većini situacija, što mačkoljupci znaju, prava gospodarica kuće i moćna diktatorica.

Priča Bio jednom sretan brak bavi se fenomenom razvoda (statistike kažu da danas propada svaki treći sklopljeni brak!) , koji rezultira nepouzdanjem u bajku, na kakvu su nas pripremale romantične priče proteklih stoljeća. Danas, veli autorica, „ni bajke nisu što su nekad bile“, budući da ih je duboko nagrizla konzumeristička hrđa i plitkost naših emocija, duboko uronjenih u kič svakidašnji. Još izrazitije, tu priču o razlikama potencira ona pod naslovom Apolon i intelektualka, upozoravajući na banaliziranje antičkog ideala i svojevrsno pervertiranje uloga: Apolon je bio zaštitnik lirike i nježnih osjećaja, dok danas njegova raštimana lira odjekuje u seks shopu i bordelu, a intelektualka, pomirena sa sudbinom, vraća se svojoj primarnoj bazi- knjigama, dobrovoljnoj tamnici, odakle se najjasnije vidi okolni svijet.

Hrenovka
, Čaj i Palamuđenje,  na stanovit su način povezane priče, po liniji erotizma, koji je također ogoljen, sirov, osvetnički: oko za oko, zub za zub, uskrata za uskratu! Autorica ovdje svjesno bira „ulični“ diskurs, udarajući u sredinu stvari, bez okolišanja. Sugerira nam kako je opsjednutost erotizmom zapravo strah od otkrivanja vlastite emocionalne nezrelosti: preskaču se faze udvornosti, koketerije, galantnosti, razvoja jedne relacije: sve je u brzom i bezličnom seksu, sve se ocjenjuje kao na jeftinom tv kvizu, žene se dijele na „one koje je lako odvesti u krevet „ i (valjda) one oko kojih se valja malo „potruditi“. Stoga metafora o hrenovkama i kranjskim kobasicama, u svojoj sirovosti i izravnosti djeluje funkcionalno: „Ja nisam hrenovka, nego kranjska, debela i slasna“, izjava je nezavisnosti od strane jedne novodobne Amazonke, svjesne rušenja tabua, sposobne uzvratiti udarac (kao u priči Čaj) i potpuno lucidne i superiorne, kad treba dešifrirati ogoljelu grabežljivost za užitkom uz kunktatorsko uzmicanje u sigurnu „domaću luku“, kao u segmentu Palamuđenje.

U priči Zrcalo ne laže, ljubavi, ponovo smo diskretno upućeni kako ove tekstove treba čitati kontekstualno: u odnosu na povijesni, mitološki ili religijski predložak. Ovdje voljeni muškarac upućuje ženu u „školu ljubavi“, no budući da on sebe ne vidi kao učitelja, „katapultira“ je iz Edena monogamnog dvojevanja. Za nju počinje „avantura nove Eve“, koja i dalje voli voće (eklatantno erotski i zavodnički simbol biblijskih korijena!), te ga nudi ljubavnicima, nakon što se prethodno osigurala od ljubavne boli: „ Ljupko sam se smiješila i jela voće, gledajući te drage ljude i znajući da mučnine neće biti“. A gdje je zmija, pitat će netko? Pa, to je kundalini, ona energija na dnu kičmenoga stuba, vatrena moć naše spolnosti. A priča završava provokativnim paradoksom,  koji priču čini još sočnijom i zanimljivijom: „ Tko zna što bi bilo da me voljeni muškarac uputio u pravu školu? Možda bih danas jela povrće?“ (koje je erotički na nižoj frekvenciji ljubavne kemije, op. a.)

Za one koji primjećuju koliko je naša stvarnost ispražnjena od ritualnosti i posvećenosti ključnim momentima čovjekove sudbine, u knjizi nalazimo svojevrsni apel za dostojanstvo smrti, pod naslovom Hoće li ga u borši nositi?. Nakon što su plemenski običaji nestali, ostalo je malograđansko ogovaranje, neotesano brbljanje „nad otvorenim grobom“, bestidnost, uspoređivanje , procjenjivanje tuđih životnih dometa po skučenom parametru matoševske „uske varoši“. Premda je obred kremiranja zapravo najbliži prirodi, ovdje se svodi na porugu, te je ironiziran lokalizmom da će nekoga „u borši nositi“. Kao da se u nekoj dalekometnoj paraboli ostvaruje onaj Stanescuov stih po kome je mozak  (ljudska svijest) i dalje „najnepomičnije mjesto na svijetu, u zoni svemirskih gibanja.

Uz intrigantnu crticu o baki-vjeroučiteljici, koja vjeruje samo u zdrav razum i vlastiti kompas, dolazi priča Tri bolesne plahte i leteći odred, gdje su plahte zapravo metonimija za tri pacijentice kirurgije, a baratanje njima su postupci u osjetljivim trenutcima „odlazaka pod nož“. Izvanredno, na empirijskoj osnovi, predočena je strepnja , užasnutost, hvatanje „za slamku“ nade, koje stoji s jedne strane, dok nasuprot dolazi osjećaj svemoći i oholost visokog profesionalizma, tamo gdje bi zapravo trebale stajati hipokratovska etika i visoka empatija. Priča je veoma aktualna: životi su spašeni, plahte dobivaju svoje ljudske identitete, no dilema ostaje: kamo je nestalo milosrđe i gdje se naša duševnost važe na grame i mjeri na promile?

Između priča Smrt i tv, Gospoda biraju i Lopoč,  biramo ovu potonju, nalik istočnjačkoj bajci, a koja zapravo metaforički odražava ustajalost braka, postepeno bezzračje i nedostatak hrane, da bi se  ono nešto krhko i savršeno, u slici „hiljadulatičnog cvijeta“ između dvoje ljudi održalo. Nesmiljeno, ženska će pamet sama sebi postaviti dijagnozu i dati gorko od-rješenje: „ Predobro znam da poput lopoča gnjilim ispod vodene površine, dok spolja širim ljepotu i sjaj“. Priča Mučnina oštrocrtno prikazuje koruptivnost i propast ljubavnog odnosa.  No, tek u padu osvješćujemo da volimo sliku o nekome, koju smo sami stvorili, te zapravo žalimo sav taj trud stvaranja iluzije, koja se ruši pred našim očima. Osiromašeni smo i pokradeni za plodove vlastite mašte, vrijeme koje smo poklonili i ljepotu koja se nikada nije ostvarila, zbog čega baštinimo samo trajnu mučninu, kao „miraz“ takova odnosa.

Budući da smo naglasili kako je riječ o načitanoj i literarno „potkovanoj“ autorici, ne iznenađuje nas priča Korektno, u kojoj se jezična stvarnost reflektira i objektivizira kao egzistencijalna zbiljnost. Naime, izlizanost i banalizacija jezične prakse, izlišnost frazeologije, pretjerana uporaba nekog idioma (u ovom slučaju „korektno“, dakle „ispravno“) pokazat će da smo supstancijalno prazni a semantički zakinuti , te da se vakuum naših života uvlači u jezik, a ta „kuća bića“ (Heidegger) ruši se zbog zidova nagrizenih banalnošću i nesmislenošću. Jedan aproksimativni triptih u cjelini o starenju i bolestima, o karmičkim usudima, obuhvaćao bi priče Ples vjetra, Demencija i Klošarica, s različitim aspektima osvještenosti „kako prolazi tijelo“ (parafraziramo naslov knjige S. Manojlović).  Ovdje se, primjereno melankoličnosti teme, i Snježanina rečenica smiruje, ukroćuje, a u sordinantnim tonovima čujemo i vlastitu zapitanost o tome, koje živote živimo i tko umjesto nas živi onaj bolji, sanjani dio, nekada davno nama obećan u zlatnim danima početka?

Stoga se, ne imajući pravih odgovora (a nitko ih u tjeskobnom trenutku i nema!) i ona sama ponovo zaogrće plaštem persiflaže, pa u tekstovima Ne daj se, Pale i Kap, odrađuje teme samoće i hipohondrije,  varirajući  dva aspekta kulture: onaj literarni ( po Cesariću i njegovom slapu, odnosno po doslovnom prijevodu metafore da nekoga može „udariti kao“) te onaj šlagersko-karikaturalni, baziran na poigravanju kodiranim značenjima, koja su putem masovne kulture  ušla u optjecaj: dječja priča i popularna šansona stoje u simbiozi, budući da se autentična osjećajnost potiskuje i umjesto nje, pokrivamo se tuđim mislima i općim mjestima, nemoćni izbaciti iskru, razgorjeti strast, uzeti konce vlastitoga života u svoje ruke. Zanimljivo je da pri tom očekujemo razumijevanje okoline, želimo da nas „uzmu pod ozbiljno“ te da se, eventualno, „dragi drugi“ zabrinu i sažale nad našom pozicijom i nevoljama.

Nikako ne bi valjalo preskočiti priče Kiseli krastavac  i Vila iz SFRJ, koje doživljavamo kao konfesionalne, iskustvene i osobne. Prva postavlja ozbiljno i važno pitanje, znamo li se uopće nositi s bolešću, tuđom i vlastitom, i zašto se naše eventualno sudjelovanje ogleda kao čerečenje tuđe intime, guranje pogođene osobe preko granica izdržljivosti i sramotno uzmicanje pred moralnom posljedicom takve rabote. Druga pak, operira elementima naše (donedavne) „kolektivne biografije“, te  impostira ključno pitanje: Mora li baš svaka generacija preživjeti jedan nesretni rat i biti opljačkana za uspomene, prognana iz sna o miru i zajedništvu pod istim nebom? Dakako, u taj kontekst logično sjedaju i završni Odjeci sjećanja, posvećeni traženju i opisivanju duhovno-fizičkog zavičaja,  kroz sličnosti koje umiruju,  kroz  one fine korespondencije kakve održavaju našu sigurnost i sklad s okolišem, čiji smo neodvojivi dio. To je veoma lijep lirski, spiritualni putopis, i dobro je što se autorica ne opterećuje formom (priče) te mu daje završno mjesto u knjizi.

Zaključujemo da je pred nama zanimljivo, inovativno, tečno i čitljivo štivo, čiji nastavak s nestrpljenjem očekujemo, sigurni da je i autorica na tragu takve zamisli.
                                                                                                                     
2018.
                                                                                                                    
Božica Jelušić

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.