Kolumne

ponedjeljak, 24. rujna 2018.

Sanja Mrša | Dida


Maslina izbrazdana ko staro lice težaka. Sitin se onih vrimena kad su naši stari, kad je dida Krešo odlazija u polje, u Vidakovicu, di je ostavija toliko truda i znoja, i gledan tu maslinu, vrtim se oko nje i vidin njega u mislima kako stoji i kojom ljubavlju je gleda, i vidim njegovu izbrazdanu ruku na grani, osjetim njegov miris koji je donosija sa sobom kad bi dolazija kući iz polja, miris vitra, znoja, masline i loze, miris dalmatinske škrte zemlje.

Ta ruka meni je mladoj nevisti izgledala ko lopar, a opet ta didova ruka koju bi stavija svojim unucima na glavu,  kao lahor koji bi im dotaka svilenu kosu.

Tu sam dide. Neka su druga vrimena. Davno naših starih nema. Ne čuje se težak korak kad zazvoni Zdravomarija i dida Krešo se spusti niz brig noseći u svojoj velikoj šaci desetak trišanja da ih podili svojim unucima ili čevulju grožđa.

I sad ga vidin onako sidog kako dolazi, blagog osmijeha, ali obišenih ruku niz tijelo od truda, od motike, s kariranom košuljom i štofanim gaćama čiji je rub virija iz gumene čizme koju bi iskoristija za rad u polju, nakon šta bi se čizma probila i nije se više mogla koristiti na moru.

Jer nije dida Krešo bija samo težak, nego i ribar.

Bija je kapetan svoje drvene gajete koja je škripala pod težinom mokrih i teških mriža i koja je imala poseban vonj po mriži, ribi i moru.

Ranim jutrima je odlazija na svoje pošte kako bi uvatija koji dinar jer nije se vaćala riba nego dinar kojim bi priranija svoju obitelj, kupija vriću cimenta da se nastavi gradnja zida kuće koju je naminija svojoj dici..

Težak je život ribara.

To su rana, tmurna i mračna jutra puna vlage i hladnoće kad odlaziš iz toplog kreveta i ostavljaš svoju dragu i dičicu da spavaju mirnim snom. To je vrime kad ruke zebu od hladnoće i od mokrine koža puca, kad ih više i ne ćutiš dok potežeš kraju mokru i tešku mrižu gledajući šta u njoj bara, jesu li srdele, krivci ili kakva bolja ljoga.

To su i predivna proljetna i ljetna jutra kad pošta di se poteže mriža miriše po brnistri, kadulji i smilju, di tičice pivaju i di te prve zrake sunca miluju.

Kolko puta si more možda proklinja, ali si ga i volija jer značilo ti je život. 

Sićan se kašeta punih srdela i krivaca koje su se nosile na pijacu. Diko bi ih ko priveza autom, a puno puta se odma s pošte išlo na peškariju brodom.

Najlipša su bila lita i babino dvorište koje je mirisalo po friganoj srdeli i krivcu koji bi u tavi oma repić diga od friškine… još bi riba barala kad bi je baba bacila na tavu ispod skala, a mi čekali marendu i od rosnog jutra ledenu pomidoru šljivaricu ubranu u vrtlu i slatku ka cukar.

More je bija život.

Volili su moji ribari svoje vale…

I danas vale prizivaju svoje ribare, stope koje škrgutaju dok korak po korak izvlače tešku mrižu.
Danas su, dide, neka druga vrimena. Danas nas vrime melje i u meni budi onaj tračak sjete i nostalgije dok gledam tvojih ruku trude. 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.