nedjelja, 23. rujna 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 21. dio


Nakon toga uslijedilo je košmarno razdoblje koje je zasigurno potrajalo nekoliko dana kada jednostavno nisam ni dolazio k sebi: liječnik mi je dao toliko tableta da sam danima bio izgubljen u vremenu i prostoru, posve dezorijentiran, odvojen od svijeta. I da, baš tu mi se pojavio taj neki uvid, neka spoznaja o tome da je sve to na neki način bilo povezano, i moje uređivanje Bogdanovićeve knjige, i ova selidba u Hladogoru i ono ubojstvo u Torontu i, naravno, sve one smrti ranije i ta depopulacija, i ona prokleta oligostenozoospermija i potpomognuta oplodnja, sve, baš sve je činilo jedan veliki čvor kojem sam i sam neprekidno doprinosio, kojem sam i sam kumovao, naime, zbog naivne ideje da činim dobro svojoj obitelji i da se borim za bolje i da djelujem da budem bolji prema drugima. Ali ne, sada sam shvatio da sam i ja jednaka baraba i hulja kao i svi ostali, da sam sve radio samo da se oslobodim tog egzistencijalnog grča, tog straha od propasti, od neumitne i neizbježne katastrofe koja samo što se nije dogodila, a zapravo se već dogodila s Hanom, s tim njezinim nestankom, postalo je posve očito da se i sam nalazim usred jedne priče u priči, usred nečega što nije nikada smjelo ni trebalo poprimiti ovaj groteskan oblik.
Čuo sam da je Martin bio živ, i znao sam da je on jedini mogao imati neke veze s ovom pričom, to jest, on je jedini znao što se dogodilo Hani, tako sam barem pretpostavljao.

Noć prije no što sam odlučio posjetiti Martina u bolnici, a u tome me nije mogao ama baš nitko spriječiti, sanjao sam Hanu. Bila je preplašena zbog leta, naime, čekala je let za neku daleku destinaciju, no u snu sam jedva uspio povezati da to nije bio strah od leta, nego strah od nečega drugoga, od smrti, da, bio je to njezin nevjerojatan strah koji joj se vidio u očima i u drhtanju, osjetio se, no ja sam bio slijep i glup, nisam znao da je to to, tješio sam je, kao nije to ništa strašno, no nije se mogla primiriti. Tek kad je san minuo, tek kad sam se razbudio shvatio sam koliko se bojala i koliko je patila prije nego je umrla, da, sada sam bio siguran da više nije živa, znao sam da mi se na ovaj način obratila, pozvala me, dala mi jasno do znanja da je u fazi prijelaza na drugu stranu, da je očito još ovdje, među nama, no da je na putu prema tamo odakle se čujemo samo u halucinacijama.

Bio sam bijesan i nesretan istovremeno. Nisam je dostojno ispratio, štoviše, bio sam osupnut svojom prazninom s kojom sam se suočio, sa svojom… bezosjećajnošću, sa samim sobom koji nisam razumio ništa, moguće da ni sada ne razumijem.

Martin je ležao na odjelu pulmologije na Sušaku, imao je maskicu s kisikom te je primao infuziju. Vidio sam da je niz hodnik otišla prethodna posjeta na čelu s Blažicom i ravnateljicom škole, nisam želio da me susretnu, štoviše, to bi bilo krajnje nepoželjno jer je moja žena nestala prije deset dana, a njegov je život, navodno baš radi toga, visio na koncu. Naime, u mjesnom je imaginariju on spašavao nju, valjda je pokušavajući spriječiti da nestane i negdje se smrzne. No ja sam mislio drugačije. Mislio sam da je on kriv za njezin nestanak i, sada sam si to mogao priznati, njezinu smrt. Ona je bila mrtva i on je imao veze s time. Kao što je imao i ranije veze s onim njegovim pričama o alraunama, čvorovima svijesti i onim nestalim studentima prije četrdeset godina.

“Martine, znam da me čujete”, pozovem ga dok sam sjedio pored njegova kreveta. “Recite mi što znate… nešto… bilo što...”

Stari je samo šutio iako sam znao da me čuje. Nakon nekog vremena sam vidio da mu se niz oko slijevala suza. Onda je tek teško okrenuo glavu i rekao:

“Ovo je kraj. Gotovo je”, pa je opet klonuo dok je to izgovarao kroz maskicu.

“Recite mi sve što znate”, inzistirao sam.

“Nikad nećeš razumjeti”, odgovori. “Ti nikad ništa ne razumiješ.”

Sad smo šutjeli, a stari je gledao u plafon. Pored njega je netko od mještana u posjeti valjda stavio lutkicu u obliku velikog bijelog kita s plavim očima. Malo me pokolebalo sve to pored mene, čovjek na samrti, a koji nešto zna, no ne govori mi, ja posve dezorijentiran, taj mali kit od pliša koji me gleda tim plavim okicama...

“Recite mi bilo što”, opet sam zahtijevao.

Sjedio sam pored njega i do maločas sam osjećao da bih ga mogao zadaviti jastukom, da bih ga možda trebao zadaviti jastukom, uostalom, on je sigurno imao veze s time što se dogodilo Hani. Bio sam pokoleban. Mislim da je on to osjećao.

“Ne možeš razumjeti”, odgovori nakon nekog vremena. “Smrt rađa život.”

“Ne razumijem”, odgovorim.

“Ne možeš razumjeti, ti si bio previše ušao u stvar, ali nedovoljno, da znaš...”, odgovori i okrene glavu prema meni. “Nisam je ja ubio, ali, da, ja sam isto trebao umrijeti.”

Da, zaista ga nisam razumio. Djelovao mi je smušeno, no tada je odjednom posve svjesno dohvatio moju ruku i rekao:

“Oprostit ćeš mi, ovo ti je bilo strašno buđenje. Ovo se moralo dogoditi. Hana ne pati, ona je dio velike prirode. Ona je sada dio šume… šume pjevaju…” napokon gurne maskicu s lica i počne zviždati, ali tako da je kroz napućene usne izlazio samo zrak.

“Martine”, pozvah ga po imenu, “morate mi reći sve što se dogodilo.”

“Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Ti tek sada vidiš oko sebe. Tek sada vidiš ljubav, je li? Sad je osjećaš”, i lupne se onom slabom slobodnom šakom po srcu.

Šutio sam.

“I kakve veze to ima s time gdje je Hana?” upitam ga.

“Ima! Ima!” reče odjednom starac i, kao da je od nekuda dobio silnu snagu, upre se o krevet i sjedne. “Ti ništa ne razumiješ. Ništa! Ništa! Da bi shvatio ljubav, moraš primiti lekciju.”

“Martine, jesi li je ti ubio?” upitam ga izravno. Odgovor, naravno, nisam očekivao.

“Ne postoji smrt”, odgovori mi. “Nema smrti. Barem ne tako kako ti misliš.”

“Ne, Martine, vidim da možete govoriti, recite mi što se dogodilo?”

“Ona je sama odabrala put jer više nije mogla onako. Ona je sahnula, ona je sve što je imala dala tebi… ona te više nije osjećala… Ona je umirala. Tek sada živi… Tek sada… I sretna je zbog toga… Njena je odluka omogućila da ti ideš dalje…”

“Martine, što ste radili zajedno tamo dolje…” prekinem ga.

“Nećeš nikada razumjeti”, odgovori. “Ja sam onaj koji vodi preko. Ja vodim preko vode.”

Martin nije bio normalan. Ovaj razgovor nije bio normalan. Ja sam bio lud što sam uopće došao ovamo, što sam uopće pokušao razgovarati s njime. Ovo je bilo uzaludno, tako sam tada mislio.

“Smrt je život, a život je smrt”, doda stari. “Oh, da mi je sada prošetati po šumi… Oh, da mi je prošetati malo među mojim prijateljima… Šume pjevaju, znaš to?” okrene se i upitno me pogleda onim plavo-sivim očima.

Pustio mi je ruku i ponovno legao.

“Postoji ravnoteža između smrti i života. Život je samo…”, tu je stao. “Život nije život ako ne prođeš sve što trebaš proći… Većina ne prođe ništa, samo misli da prođe… To je bezvrijedno, to je životarenje.”

Vidio sam da ovaj razgovor nema smisla. Koliko god sam ga želio na početku ubiti, sada sam mu želio pomoći, zapravo, da blago umre.

“Hana je dobro i pozdravlja te”, kaže Martin. “A sada je meni vrijeme.”

Taman sam mislio ustati, kada začujem od njega još nešto:

“Da bi dobio nešto”, mučio se i glas mu je bio slab, “… da bi dobio nešto, moraš podnijeti žrtvu… pravu, krvnu žrtvu… ono što si volio… samo to se računa, sve ostalo je ništa.”

Nisam razumio do kraja o čemu je govorio.

“Ti si je podnio…” zausti dok sam ja već bio na izlasku. “Možda ćeš tek sada početi učiti. Inače bi sve bilo uzalud. Moraš se spasiti…”

“Ne razumijem”, okrenem se prema njemu. “O čemu vi to?”

“O žrtvovanju za nešto što ne razumiješ”, odgovori Martin. “Samo se to računa, samo te to može spasiti od besmisla… Ne možeš se spasiti tako da kreneš protiv… Samo tako da postaneš kao i oni… Sada si to… Još malo.”

Ovo me zaista uznemirilo. O kojem je on to žrtvovanju govorio? O čemu? O žrtvovanju ljudi? Za što? Ništa do tada nisam znao, ovo je za mene bila novost, nešto što sam mogao pripisati samo njegovom dementnom umu.

“Da bi se svijet vrtio, potrebna je žrtva”, kaže. “Da bi se zaista vrtio. A najvrjednija je ona žrtva koja sama pristaje da postane nevina žrtva.”

Ovo što je govorio postalo je sve bizarnije i sve besmislenije.

“Nevina žrtva… bijela… čista… bez krvi…” govorio je stari. “Sada si ti majstor. Sam svoj majstor.... Gospodar… lutaka… Uskoro… Još malo… To je proces, vidjet ćeš…” i okrene glavu od mene dok je onom slobodnom mahnuo s onim plišanim kitom.

Tada je na vrata došla sestra i brzinski me zamolila da napustim sobu. Ionako sam bio na odlasku, a staroga više nisam razumio.

Ništa nisam doznao, sve mi je bilo još više zbunjujuće. Žrtva? Nevina? Ljubav? Patnja? Izdaja? Kazna? Moć? Smrt? Život? Priča? Kit? Čarobnjak? Majstor?

***

Još sam se toga dana predvečer odvezao nazad u Hladogoru, ravno do Martinove kuće. Bila je zaključana, ali nije bilo teško razbiti prozor garaže malo poviše i uvući se baš poput provalnika.

Nije bilo psa, no to me nije ni čudilo, jednostavno je logično da su ga mještani uzeli sa sobom, ipak je pripadao mjesnom “guruu” i hodajućoj legendi te ne vjerujem da bi ikada dozvolili da mu se nešto dogodi. No dok sam provaljivao u kuću, mogao je u njoj taman biti i pas, uopće me nije bilo briga, vjerojatno bih ga zatukao jednim udarcem motkom. Osim toga, nije me zabrinjavalo ni to što je auto ostao parkiran neposredno na prilazu kući. Čak se nisam trudio ni prikriti svjetla: odmah sam došao do dnevnog boravka u kojem su bile iscrtane karte i hrpetine papira po kojima je Martin povezivao sve besmislenije mreže.

No, na kraju se pitam, jesu li bili besmisleni?

Kopao sam po stolu još malo, no činilo se da u njemu nema smisla tražiti više ništa kao niti u ovoj sobi. Nakon što sam nakratko zastao, otišao sam na tavan, to jest uređeno potkrovlje gdje je bilo nekoliko njegovih radnih soba: jedna za pisanje i čitanje, jedna za knjige, i treća, posve neopremljena osim jednom žaruljom, u kojoj su stajale kutije i kutije nečega što je on bio obilježavao tamnim markerima po raznim kategorijama.

Počeo sam prekopavati po njima, mislim da sam se satima zadržao nad tim njegovim rukopisima, dokumentima, dokumentima tajne policije, dokumentima iz arhiva, dokumentima koji su potjecali još od austrougarskih vremena sve do današnjeg vremena, sve posloženo po godinama i po tematskim skupinama: “abolicije”, “karakteristike”, “izvršenja”, “pokusi”... da, naravno, tu je bila i jedna od one 144 Bogdanovićeve crvene knjige, nehajno bačena sa strane, djelovala je čak kao da ju je odbacio ni ne pogledavši je. Iako sam znao da postoje veze, ovo je bio jedini očiti dokaz da su i Martin i Bogdanović dio iste strukture, no to sam djelomično znao i od ranije. Knjigu sam kratko prelistao, u njoj nije bilo ama baš ništa neobično, nikakve bilješke, glose, reze, ničega, nikakvog potpisa, ništa istaknuto, a zatim sam je vratio tamo gdje sam je i našao. Mislim da je ni Martin nije doživljavao kao nešto ozbiljno, a kamo li vrijednom, dapače, imao sam osjećaj da je Marti prezirao Bogdanovića ili ono što je Bogdanović s vremenom postao.

Nastavio sam s pretraživanjem po onim dokumentima koje je Martin tako pažljivo slagao. Zadržao sam se na ovima “pokusi”, tu su bile naznačene godine: 1886., 1892., 1903., 1912., 1921. 1929., 1940., 1941., 1944., 1945., 1948., 1968., 1971., 1972., da, naravno, 1976., 1983., 1988., 1990…

Sjetio sam se one priče o nestalima, da, to je Hana stalno i stalno iznova ponavljala… 1976.

Ne, to nije bila jedna kutija, to je bio niz kutija u kojima su bili temeljiti dosjei studenata, karakteristike, njihova porijekla, ono što je najzanimljivije, njihova rodoslovlja do petog koljena, vještine, sve se tu nalazilo, nalazile su se i neke vrste planova, naime, očito je Martin već ranije radio na nečemu što je nazivao “deprivacija subjekata”, no to je bilo zabilježeno da je viđeno u Rusiji, da je očito u tome sudjelovao, barem kao suradnik ili asistent, definitivno je poznavao stvari, naime “subjekt” bi bio uronjen u vodu, dostavljana mu je hrana, hidratacija i održavana ugodna tjelesna temperatura, no uz to mu je ubacivano halucinogeno sredstvo, razna halucinogena sredstva od kojih je subjekt mijenjao stanje svijesti. Pokusi su bili najprije benigni, naime, sama je “deprivacija subjekta” i bez ikakvog halucinogena dovodila do određene vrste psihoze, no s halucinogenim sredstvom učinak je bio još znatno pojačan, “subjekt” je mijenjao samo stanje svijesti do te mjere da se povezivao s oceanskim, pa zatim i kozmičkim iskustvom koje je same “subjekte” gotovo u svim slučajevima posve onemogućavalo u povratku u ono što nazivamo “normalno” stanje svijesti. Kratko i jasno: pokusi su završavali masovnim samoubojstvima subjekata.

Da, tu dolazimo do sljedećega, a to je ovaj opit iz 1976., dakle, trebalo ga je provesti ne u uvjetima nekog laboratorija, već u stvarnosti, to je bilo revolucionarno, naime, već sama činjenica da je cijela skupina pomno odabrana, sve od reda djeca ljudi koji su bili pravovjerni partijci i zagriženi ateisti, ali nebitni u nomenklaturi ili nečim kompromitirani, sve od reda urbaniti prve generacije čiji su roditelji došli nakon rata i koji su predstavljali ako ništa drugo, dokaz da je veliki socijalistički eksperiment dao vrijedan rezultat, mlade, slobodne intelektualce, sve od reda nezadojene i bez članstava u nekoj od partijskih organizacija, mahom ideološki neobrađene i neutralne ljude koji su imali dovoljno neznanja i dovoljno znatiželje da sudjeluju u nečemu ovakvome što je svojom misterioznošću privlačilo. I da, svi su subjekti pristali na sudjelovanje u tome što je bilo naznačeno kao “proslava nove godine”, ali bila je to monstruozna ideja, tim više što se nije znao nikakav ishod, apsolutno ništa se nije moglo znati i pretpostaviti, osim što je Martin imao jednu bilješku o sličnom pokusu koji je isto već ranije bio proveden u Rusiji, naravno, a gdje bi drugdje, kao i u Slovačkoj, u Visokim Tatrama, u podjednako zimskim uvjetima na izoliranim mjestima (ovaj se u Slovačkoj zvao Vučji Brlog, ima čak i neki film po tome) i koji su bili djelomično uspjeli, te su mu predstavljali vrlo zahvalnu podlogu za provođenje istoga u domaćim uvjetima.

Nisam obraćao pozornost na vrijeme koje je prolazilo, možda sam sjedio satima, a možda nekoliko minuta.

Dakle, studentima u ovome pokusu iz 1976. je dan placebo, za koji im je rečeno da se radi o halucinogenu, te da ga trebaju uzeti samo jednom na dan, znači nije dan nikakav halucinogen kao što je rekao Bogdanović i time je očito još više želio kompromitirati Martina. Jedina stvar od koje su bili deprivirani bila je zapravo civilizacija sama po sebi, bila je televizija, radio, bile su novine, bila je to fizička udaljenost od naselja, a ona je trebala dokazati, a što Martin u svojim papirima podcrtava, da je naša stvarnost koji smatramo realnom, ništa drugo do uvjetovani narativ koji smo uvjetovali medijima, koji smo oblikovali, koji smo stvorili onakvim kakav želimo da bude. Studenti su, dakle, bili izloženi samo i isključivo elementima, prirodi, “pjevu šume”, stablima, životinjama, što je, u prijevodu, značilo da su deprivirani od uvjetovane stvarnosti i da su samim time dovedeni u stanje koje se može nazvati psihozom jer su prirodni, nesvjesni elementi počeli zauzimati svoje pozicije, to jest “arhetipovi su u ovim konstelacijama počeli preuzimati svoje sada oslobođene funkcije”.

To jest, Martin naglašava: “Pokus je s velikom vjerojatnošću dokazao da je uvjetovana stvarnost jedini prag očekivanja modernog čovjeka i da kao takav suvremeni čovjek, ukoliko ga se ne inducira, nije u stanju suočiti se s vlastitom prirodom.”

“Osim dvaju subjekata koji su umrli pogođeni vremenskim uvjetima, gladi i strahom, ostali su subjekti prošli opnu između uvjetovane i neuvjetovane stvarnosti, tj. između arbitrarne, manipulirane i oblikovane stvarnosti i prirodne stvarnosti s kojom su se nepovratno stopili.”

Dolje je stajalo podcrtano: “Ideja da postoji apsolutna stvarnost ovime je dovedena u posvemašnju krizu.”

Naravno, ovo nije imalo veze sa znanošću. Ali s ljudskom prirodom i poigravanjem s ljudima jest. Nije ni čudo da je doslovno bio izbačen iz tzv. znanstvene zajednice, barem kada se radi o metodi i etici. No, nije umanjivalo ono što je spoznao.

Vani sam vidio policijske rotirke. Znao sam da će me privesti me zbog provale, ali iskreno, uopće me nije bilo briga. Uostalom, mogao sam se vaditi i na potpunu neuračunljivost, jednostavno sam mogao reći da sam lud, imao sam na to pravo, pa meni se dogodila neslućen tragedija, smio sam biti neuračunljiv.

No, mjesni su me policajci samo dopratili do kuće i rekli da ne radim više ovakve stvari, da neće biti ništa podignuto protiv mene i da ćemo sve to lijepo zaboraviti, da će čak i staklo zamijeniti, samo da se o ovome ništa ne dozna, to jest, da nastojim ne ponoviti ovo “nesavjesno ponašanje”.

Morao sam im biti zahvalan, no činilo mi se toga trenutka da je ipak bilo bolje rješenje da me ubiju puškom i kažu da sam ih napao. Za mene je bio veći zločin to što sam ostao živ, no to što su mi oprostili “počinjenje kaznenog djela”.

Teško sam usnuo te večeri unatoč pozamašnoj količini tableta. Nisam spavao u našem krevetu nego na kauču u dnevnom boravku, temperatura je bila ugodna, a televizija je služila za skretanje pažnje s onoga što se događalo ovih dana, od Hane, Martina, ove vukojebine, ovoga svega što je bilo i što jest, od ove šumetine koja je oko nas “pjevala”, od iritantne zvonjave telefona ljudi koji su pitali “kako sam” i “mogu li mi kako pomoći”. Poanta je bila da sam nikako i da mi ne mogu pomoći, da sam zaista tjeskoban i da zaista tonem u duboku depresiju kojoj se još uvijek nije primicalo dno.

Ne mogu odrediti vrijeme kada sam to usnuo, je li to bilo duboko u noći ili već negdje pred jutro, napokon sam se našao u šumi, u onom klancu pored munjare, ispod staklene kapelice, gdje me čekala ona: lijepa, ljepša nego ikad, bijelih ruku, svijetle puti, onako smeđooka, bosonoga je stajala na drvenoj stazici iznad vode, dok su iznad nas bile goleme, visoke stijene, skroz obrasle u zelen, u stabla, u grmove, moguće i borovnica, te me je bez glasa pozivala da joj priđem. Hana me je privlačila, ne znam ni sam reći kako, no bila je putenija no kada je bila živa, koža joj je bila meka i lagano naježena, topla, osjećao sam golemu želju za njom, kao i čežnju, istovremeno svjestan toga kako mi je blizu i kako je nema u mojoj blizini i kako sutra ujutro nećemo popiti kavu. Nije govorila, već je samo neverbalno davala znak da je to taj grad koji je utonuo nazad u svoje prirodno stanje, u stanje koje nije zagađeno civilizacijom, u stanje koje je bilo iza opne, iza naše stvarnosti kako sam sada razumio one Martinove riječi. Pokazala mi je prugu, željeznicu na kojoj su stajali gotovo posve raspadnuti vagoni pojedeni vegetacijom, put prema Rijeci koju sam odjednom vidio u viziji kao posve srušeni grad koji je gotovo posve potonuo u more. Tek su rijetke preostale zgrade odolijevale vlazi i biljkama, a u tim se zgradama skrivala ta nekolicina koja je preživjela neviđenu kataklizmu, koja nije bila kataklizma nego samo neka vrsta otkrivanja onoga što je iza samih brbljarija, u kojima smo ipak znali da nešto nije u redu, ali smo se pravili da je sve u redu.

Znao sam i osjećao da me Hana želi duboko u sebi, i još nikad nisam osjećao njezinu toliku želju, toliku potrebu, kao da je cijelim tijelom davala znak da je vrijeme da se u ovom susretu opet nađemo zauvijek, kao na nekom boljem mjestu, tamo gdje nas buka i bijes koju idiot priča ne dosežu, a ostaju samo naše zadovoljne, čiste i ugodne projekcije. Da, osjećao sam to kao živi događaj koji je teško pripisati samo mašti, sada smo ležali u toploj vodi, malenom jezercu, oko nas su bile bivše velike zgrade, a ispod nas umjesto asfalta obluci oblikovani stoljećima protjecanja vode, i tako sam utonuo u nju, ili ona u mene, da mi se činilo da smo napokon zajedno, bez straha, bez boli i bez patnje, posve slobodni, bez tereta koji smo dobivali u naslijeđe i onda ga sami dodatno teretili novim i stalno novim zaduženjima, u biti bezvrijednim smećem i prljavštinom. Ona je pomalo tonula u vodu, osjećao sam da je ona udiše i izdiše, osjetio sam njezin sve jači puls i primicanje orgazma koji je meni još uvijek izmicao dok je ona nestajala u modrikastu dubinu kraškoga ponora, tamo gdje ja nisam mogao ni disati ni voditi ljubav, ni zaroniti za njom plašeći se bezdana kamo je ona sve više i više nestajala.

Umjesto orgazma, probudio sam se uplakan jer je ovaj prizor bio otkrivenje, nešto iza vela koji je imao neke veze s njenim i mojim odlukama, imao je neke veze s onim tlapnjama Martina i mještana, imao je neke veze sa svima onima koji su s radošću dolazili umrijeti na ovo mjesto koje je bilo prozor, rupa, civilizacijski otvor između čovjeka hipnotiziranog pričom i stvarnog, krvavog čovjeka. Plakao sam jer sam imao osjećaj da sam je izgubio, no istovremeno sam bio sretan jer sam znao da je živa i da je ovdje, koliko god to bilo paradoksalno, da je, iako joj je tijelo negdje u kraškom bezdanu, zauvijek ovdje i da je sve to, to naše uzaludno pokušavanje i trud oko ničega ako ništa drugo “korisna patnja” koja nam je omogućila da spoznamo ponajprije sebe, a onda i narav ovoga začaranog svijeta uhvaćenog u magiju čarobnjaka koji misle da mogu kontrolirati svijet.

Toga sam jutra još neko vrijeme sjedio na kauču i nisam se mogao oteti dojmu sna, onoga trnoružičinskoga grada u kojem sam je poljubio, no probudio sam se opet na istome mjestu i bez nje, što znači da zla magija nije prestala djelovati, a što sam, barem toga časa bio naumio konačno prekinuti time što ću se objesiti i konačno joj se pridružiti.

No, zazvonio je telefon, pomislih još jedan od onih koji žele pomoći ili žele pokazati brigu, ili na neki način žele navodno biti od ruke, ali sada je to bio ni manje ni više nego sam Bogdanović.

Nisam mu se javio, kao što se nisam javio ni na daljnjih nekoliko poziva i poruka, jednostavno još nisam bio spreman na taj susret, pa čak ni razgovor, no ipak me prekinulo u naumu, te je sva hrabrost nestala u čas, sva je namjera isparila kao da nikada nije ni postojala, a ja sam se vratio u svoju “normalnost”, ako se to više moglo nazvati normalnošću.

Ipak, odluka je bila donesena: ovo se mora prekinuti, pa ako neće konopcem, onda će na drugi način. Već sam sljedećeg dana dao otkaz na poslu, već za nekoliko tjedana sam primio još jedan poziv, ovaj put od direktora tvornice stolica koji mi je ponudio pristojan i razuman iznos za kuću, već za nekoliko mjeseci sam živio najprije kao podstanar u malom stanu u Rijeci, da bih napokon, po obavljenoj transakciji s direktorom tvornice stolica kupio maleni, ali živahan stan, ne u nekom prestižnom dijelu grada, štoviše, ali u kojem postoji susjedstvo, na 12. katu nebodera na zavoju s pogledom na mali park, nekoliko starih zgrada, more i veliki cestovni rotor. To mi se činilo korisnim kontrapunktom u odnosu na dosadašnjih nekoliko godina.

Da, nova normalnost, baš tako bi se moglo reći. Manje-više sve stare veze sam prekinuo, ostale su samo one najrudimentarnije s ostacima ionako potresene i nesređene obitelji, kao i mrvicom suradnika s kojima sam želio ostati samo i isključivo u virtualnoj vezi. Nisam uspostavljao nikakve  emocionalne veze, štoviše, bojao sam se da bi me mogle jednostavno potopiti. Putovanja me nisu zanimala, a preostala količina novca mi je dostajala da živim skromno, bez velikih zahtjeva i posvećen jednoj jedinoj misiji: oporavljanju. I da, još jednoj stvari: kako se osloboditi ove zle magije s kojom je Bogdanović imao neke veze, teško dokazive, ali vidljive i osjetne. Odgovore nisam znao pa sam odlučio sve prepustiti vremenu.

Nema komentara :

Objavi komentar