Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 22. dio

III. Tečaj o čudima

Andreja

1.

Ja sam zapravo na sve ovo bila spremna godinama: nisam slučajno bila u Puttaparthiju tri puta prije nego sam se udala za čovjeka kojeg sam isto toliko puta kasnije vodila u taj Puttaparthi, što se ispostavilo da je bilo njegovo ugađanje mojem oduševljenju koje on nije ni najmanje dijelio sa mnom. Nisam bez veze svakotjedno išla na seanse kod raznih life coacha koji su koristili tehnike karmičkog pročišćenja, tehnike pročišćenja putem umjetnosti, terapiju glazbom, qi gonga, tai chija, tečaj o smislu knjiga Petera Russela, a koji su tako vješto pakirali naše svakodnevno sranje u lijepe i ugodne paketiće konvertibilne u suvremenu valutu, baš kao što sam to zapravo radila i ja.

Točnije, nekada sam to radila, danas više to ne radim, a moj je posao posljednjih sedam-osam godina bio čisti uredski štakoraj, ako se to može tako nazvati, iako sam nekada davno s velikim entuzijazmom studirala farmaciju, pa nakon što sam odradila svojih nekoliko godina u malim ljekarnama po vukojebinama, imala sam čak i zavidnu karijeru u predstavništvu velike, utjecajne i navodno socijalno osviještene multinacionalke za distribuciju lijekova, a koju sam povremeno prekidala s već spomenutim odlascima u Puttaparthi. Posljednja sam tri puta tamo bila s Damirom, no nakon toliko puta, zadnji put opet sama. Uostalom, tada se, preklani, u Puttaparthiju dogodila moja prva i do tada jedina izvanbračna avantura s jednim prezgodnim Indijcem, bio je to tek trenutak, iskrica radosti, no, dugoročno, imala sam osjećaj da sam se nakon što sam postala uzorna radnica, supruga i dvostruka majka pomalo zamorila i da mi je trebao odmak te sam se jednostavno ponašala onako kako se u egzotičnim zemljama i ponašaju bijele žene više srednje klase.

Naravno, ne moram reći da je moj muž, Damir, i dalje bio jedan od najcjenjenijih u poslu. On ipak nije izgubio vrijeme na dva poroda, dva porodiljna i dvoje djece, jest da je ovo moje “kukanje” nešto što bi moj dragi prijatelj s tai chija posve otvoreno nazvao “plačem privilegiranih”, ali ja se nisam osjećala privilegirano, ni sretno, štoviše, osjećala sam se kao robot, kao stroj, jer sam godinama bila spremna na ovo što sam sada učinila: ostavila sve i zaključila da je vrijeme da se krene ispočetka.

Ne mogu reći da žene mojih performansi nisu napredovale, štoviše, neke su postale i regionalne predstavnice, neke su završile u centrali u Americi, neke su otišle u Amsterdam, ali ja se u ovome nisam više nalazila, za mene je ovaj posao bio završeno poglavlje, naročito zato što sam bila svjesna koliko je to bila jedna iscrpljujuća, besmislena, uzaludna kampanja koja je trajala sve više i sve dublje, koja je uzimala sve više od mene, sve više od njega, sve više od svakoga od nas ponaosob. Ne, ja nisam mogla ostaviti djecu dadiljama, nisam mogla reći da sam spremna poginuti za povećanje prodaje niti da sam posve uvjerena u učinkovitost novoga generika. Osjećala sam se zarobljenom u jadnom tijelu, nisam se osjećala ni lijepo ni zadovoljno, nisam osjećala ništa osim tupeži i rutine koje su me doslovno prisiljavale na to da prekršim sve tabue i oslobodim se ovako mučnog tereta. Nije da nisam voljela Luciju i Deu, obožavala sam ih, poginula bih ovoga časa za njih, ali, ne, nije sva sreća ovoga svijeta u djeci, niti u sretnom braku, a još manje u poslu.

Tomislavovo samoubojstvo je samo bilo znak da nema vanjske pomoći i da je sada došao trenutak u kojem treba donijeti bitne odluke, ma koliko one bile bolne.

Imala sam i svoju online astrologinju, navodno je živjela podno Mount Shaste u Kaliforniji kamo me Damir ne tako davno poveo na “romantično putovanje”, na put za uživanje, u biti na njegovo poluposlovno putovanje za vrijeme kojega sam imala nevjerojatno puno vremena za obilaženje malih dućana s mjesnim rukotvorinama, vinskih podruma u Napi i svih mogućih frikovskih mjesta u zaljevu San Francisca i lutanje američkim sjeverozapadom. No već tada sam bila napukla, posve iscijeđena jer se sve odvijalo prema nepisanom, ali strogo vođenom planu koji je vodio u samo dva smjera: ili progutaj do kraja, ili otpadni.

Dobro, nije se sve odvilo tijekom jednoga dana, niti u jednoj sekundi, nije to bio trenutak odluke koji se nije prije toga duboko taložio i pripremao godinama, nije da sam to učinila bez imalo grizodušja, ali činilo se da je to jedino ispravno rješenje koje je imalo smisla.

U tih sam dvanaest godina braka uspjela dosta onoga što mnogima nije uspijevalo, ali cijeli je moj socijalni kružok bio upravo takav: imali smo dvije djevojčice između kojih je bilo dvije godine razlike, novi stan u urbanoj vili u neposrednoj blizini Samobora, imali smo terenac i mali gradski auto, imali smo i njegove roditelje (koje nisam podnosila, ali sam glumila da ih podnosim) kao i moje roditelje (koje sam jako voljela, i nikada, zapravo, nisam mogla shvatiti da ću uopće živjeti bez njih) na stalnom raspolaganju za čuvanje djece, imalo se i za već spomenute Puttaparthije, Shaste i skijanja zimi, imalo se i za ljetovanje u rodnoj kući njegovih roditelja na Pagu (uključujući i njegove roditelje u tom paket-aranžmanu), imalo se, ne može se reći da se nije imalo, imalo se također one glupače koje su me okruživale i poticale na kupovinu po ovom ili onom novom fensi šmensi dućanu, kao što se imalo i za sve ove tečajeve koje sam spomenula osim onoga o čudima, da, samo je taj nedostajao, tečaj o čudima.

Moj je najveći flert u biti moja pogreška pri odabiru struke. Nikad to nisam trebala odabrati, nikada na sve to nisam trebala pristati, nisam se trebala voditi glupim frazama “imat ćeš posla” jer sam jako dobro znala da nije samo to bitno, “imanje posla” kao imperativ, zatim imperativ “imanja muža”, a nakon toga “imanja djece”, kao i svi ostali kolaterali “imanja” ovog ili onog. Kao da je “imanje” smisao, a ne nešto drugo, ne znam, na primjer, davanje, ali ne davanje koje se očekuje, nego davanje koje je samo po sebi čudo, koje je nadrastanje samoga sebe. Nema života bez davanja smisla. Recimo da vjerujete da je život pravocrtan, na sve postoje odgovori, sve je rješivo po poznatim protokolima određene struke. Tako biste po protokolima trebali nadvladati majčinu smrt, bolest djeteta, gubitak posla, zapljenu kuće, bilo što što vas kratkoročno ili dugoročno traumatizira i uzrokuje psihičku patnju i primjerice sutra otići na kavu s prijateljicom bez ikakvih problema. Međutim, ja sam preduboko u tome da ne bih znala da nema toga, štoviše, sve mi se počelo činiti kao autocesta direktno u samo srce tjeskobe. Zato sam prisiljena tražiti odgovor na temeljno pitanje same sebe, a to je tko sam (stvarno), što sam (stvarno) i koja je moja (stvarna) misija unatoč (mogućoj) patnji koja proizlazi iz bilo kakve odluke. Naravno, to smo mi znali, znali su još neki, znalo se, kako se nije znalo, da ne samo psihijatrija, već i druge medicinske grane nikada nisu uspjele uočiti nijedan biološki marker koji bi ukazivao na nešto što zovemo “ludilo” (tj. ono što laički zovemo ludilo, a naziva se već prema klasifikacijama u priručnicima), a što daje psihijatrima sve odrješenije ruke za prepisivanje psihofarmaka, unatoč činjenici da je “izlječenje” sve bezizglednije. Dakle, kako nema bioloških markera, sami psihofarmaci nisu ništa drugo do pokrivača simptoma, odnosno, u najbolju ruku, placeba u kojem čovjek sa psihičkom patnjom možda zaista dođe do samoiscjeljenja. Možda. A možda ni ne dođe. Kao što možda neće doći ni to rješenje za rak, ni rješenja za alergije, ni za bilo što drugo.

Što god ja o svemu sada mislila, ne mogu reći ništa no da sam bila spremna na sve već jako dugo. Jedino što me je držalo na kratkom lancu bio je strah, no sad mi se činilo da je valjalo ranije pogledati tom strahu u lice i odlučno se baciti na glavu u vodu.